ponedjeljak, 31. kolovoza 2020.

Paleta Polifonija | Bijelo platno


Popis glasova (u nastajanju):

[1] Mate Milas
[2] Oleg Antonić
[3] Sonja Smolec
[4] Sven Adam Ewin
[5] Natali Šarić
[6] Franciska Poppins
[7] Božica Jelušić
[8] Mira Jungić
[9] Aleksandar Horvat
[10] Đorđe Balašević (Život je more)
[11] Ivan Slamnig (Barbara)
[12] Mješoviti zbor
[13] Dobriša Cesarić (Slap)
[14] Josip Pupačić (More)
[15] Delimir Rešicki (Lovci u snijegu, Fraktura, 2015.)
[16] Goran Rem (Dobre oči tvoje, Meandar, 1996.)


I.

Dan se jutrom pruža kao platno bijelo,
Prošlost, crni tat, već trenutke ote,
Želio bih na njem, dok još bude cijelo,
Nacrtat bar jednu šaru dobrote. [1]

II.

Slušam li se pomno u toj skromnoj želji?
Bi li to bjelini bilo nedostatno?
Što će na to reći drugi risatelji?
Bit će, mnogu špahtlu zove ovo platno. [
2]

Razmišljam o boji, da započnem pravom.
Prstima il' kistom? Tek trenutak dvojim.
Narančastu volim al’ ću počet s plavom
i krenut od vrha da nebo obojim. [
3]

- Na platnu će, vidim, saviti se duga.
Ispod tvoje duge, ah, da mi je proći,
Da postanem žena. Da ti budem drúgā.
Pa da s tobom budem i dane i noći. [4]

- Neka, budi žena, budi sve što ljubiš,
čak i kad se tamjan komešati stane.
Dok u klicu kalem zadnjim rebrom dubiš,
u tebi su niti stânom izatkane. [5]

- Tiše, ljudi, šaptom! Nema ni kontura.
Prva tek je boja. Manimo grehotu.
Slomljena smo zvijezda; naša je fraktura
zrela da se cijeli skokom u dobrotu. [6]

Onih dvoje, slušam, već guču niz dugu;
nevoljnica ova za vrat što mi sjeda
kao da se nećka sresti svoju prugu;
što ću sad sa sobom, žamor dok me gleda? [2]

Rekla bi mi baka, majka, tkalja mlada;
redeć brižnim tkanjem rub na abažuru;
noseć žulj mekotom, njezin orden rada:
slijedit valja platnu oblik i teksturu! [7]

Od temelja sad ću krenuti da bojam.
Dubine ću morske dotaknuti kistom,
uzburkati more za ukupni dojam.
Sve će biti plavo u tom danu čistom. [8]

Kad plava potamni noćnom urom kasnom,
A po mome platnu polegne bonaca,
Sačuvat ću dugu u sjećanju jasnom,
Da preko dobrote sjenu mi ne baca. [9]

O, noć već se crna nadvija nad platno!
Zar već dan taj bijeli nepovratu ide?
Vjeđe još dok dira ovo sunce zlatno,
oči bar da grešne trag dobrote vide! [1]

Nesta bijelog, plavog; ne primi se zlatno,
zelenog ni klice životom da diše,
ni crvenog nema da zagrije platno...
Ima li tu koga dobrotu da riše? [3]

III.

- Dati se moru da plivam za dugom?
Do prvoga grča te trajat će čari.
Gdje djenut korijen? Kud s ovom tugom?
Slikar taj nije od životnih stvari! [6]

- Život je more, pučina crna... [10]
- Bilo je jedno bijelo ko mlijeko... [11]
- Srce je moje ranjena srna... 
možeš li stati ledena rijeko? [6]

- Što jest? Što bješe? Kamo se kreću?
Hoće li stići to što se snuje? [12]
- U kakvim olujama imadoh sreću! [11]
- Lome me vali, nose me struje... [10]

- Život zapljuskuje brodicu bijelu,
tu nasušnu šansu za mrijeti u duru,
da barem s refrenom se skrhanu tijelu
razbremeni molsku tabulaturu... [12]

Gle, jedna duga u vodi se stvara... [13]
- Dida za dugom, a baba bi drumom! [12]
I sja i dršće u hiljadu šara... [13]
- E, sada je doista šenuo umom! [6]

A kako dobrotu u bojama reći?
Zar srebrnom valu sad zlatiti notu?
Il’ čekati dušu iz koje će teći
pa taknuti kistom u čistu dobrotu? [9]

- Nevoljkost već ga pomalo tišti...
blene u platno dok muza mu gmiže...
šara dobrote u njemu još vrišti...
kist mu se trese... gle... netko još stiže... [12]

- ... i more i ja i ja s morem zlatom 
sjedimo skupa na žalu vrh brijega... [14]
- Dahnut će grudi sa četvrtim bratom
što napusti očište pijanog stijega... [12]

Srnula volja sad bljesne mi sjajem;
svitanjem novim zarudi mi pramac! [1]
Njedrima bijelim sva jedra dajem! [2]
- Parone, dobar odabraste pravac... [11]

Eto i sunca, eto i neba! [3]
- Puhnuo vjetar iz dugine sjene! [12]
Sve tu su boje! Što nam još treba? [3]
- Krijesnice učine leću od mrene! [12]

- Crno u bijelo       svitak u glinu         [15]
- Konačno negdje da zagnijezdi ptica!  [6]
Joj... kopno već točkam... njoj za milinu... [2]
- A zašto boje nisu pijanistica? [16]

IV.

(nastavlja se)


* Treći dio u prve dvije strofe teče uz glazbu „Život je more“ Đorđa Balaševića, dok od treće strofe do kraja teče uz glazbu „Barbara“ Zvonka Špišića, prateći osnovnu melodiju u trećoj, šestoj, sedmoj, desetoj i jedanaestoj strofi, a refren („Je l' danas u brodova takav stas...“) u četvrtoj, petoj, osmoj i devetoj strofi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.