četvrtak, 23. srpnja 2020.

Božica Jelušić | Drveće volim


Drveće volim više nego ljude,
Neka mi oproste vrli humanisti.
Stabla u meni drevne snage bude,
U svakom od njih spava Corpus Christi.

Moj prijatelju, kao čelik jekni,
Pod korijen roni, traži zlatnu rudu.
U šumu uđi, pred panjeve klekni,
Da posvjedočiš tom mističnom čudu.

Lišćem nas ljeto ovija ko plahtom.
Na zemlji leže beskrajna bogatstva.
Još zadnji pozdrav zelenilu zlatnom:
Jesmo li i mi dio toga bratstva?

Hodamo sporo, dok drveće šuti,
Slušajuć svoga mračnog potkornjaka.
Neka se gruda u prsima skruti,
A cilj je dalek milijun koraka.

Skrojismo stvari sve po svome metru,
Al' teško ćemo ostvariti naum.
Jer život tek je ljuljačka na vjetru,
Koja se njiše zwischen Tag und Traum*
___________________________
*između jave i sna, Rilke

Fotografija: Arhiva autorice

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.