nedjelja, 12. srpnja 2020.

Natali Šarić | Glad


Glad je siva i crvena. Zaglavi u vint nad čatrnjom bez kraja i početka. Samo u mjestu stoji i u dno gleda. Tako je živjela i naša majka. U mjestu.

Zaiskrila bi tu i tamo. Najčešće s proljeća jer nas je s proljeća donosila na svijet. Mene najstariju, a poslije još četvero muške nejači, i čekala da momci nadođu.

Naučila ih je da se preko međe ne prelazi prije nego što ih je od sise odbila. Očeva šljiva je među prešla s tek par grana i dva-tri ploda pa mu presudi rođakova puška i nas šestero ostasmo sami.

Kako je nadošla glad, pobježe od nas i rod i pomozbog, i dovijasmo se sami. Kad je braći omekšala kosa, a koža počela sivjeti, posegne majka za crvenom haljinom što joj je onomad otac kupio za igranku. Probdjela je uz nju cijelu noć pa zorom krenula nizbrdo. Bila sam budna i s leđa pratila kamo nestaje.

Od tog smo dana jeli. Šnite je rezala na tanko i ukoso, a mast nanosila svileno pa strugala višak i vraćala u latenu šalicu da duže traje. Bilo je i džema, i prosušene slanine, i sve se rezalo utanko i umotavalo u papir za pod ključ.

Što je više hrane stizalo u kuću, to joj je haljina bila šira… duža... nekako se čudno slijegala na ramenima, a ona, sporija, drugačije bi nas držala u naručju. Upale bi joj oči tražile mjesto bez ičega i maglile satima.

Tog sam je jutra preduhitrila, na prstima uzela haljinu i uvukla se u njezino crvenilo. Stajala mi je kao majci nekad, pripijena, lijepa i živa. Dotad sam već znala gdje vodi nizbrdo, i pođoh. Dok sam se vratila, prljavo rumena i zbunjena, majka je već unezvijereno prehodala dan. Zgrabila me je s vrata i tresla kao nedozrelu šljivu, drhteći. Hrana se rasula po podu, za njom i nas dvije, u isto mjesto zagledane.

Ne znam kad mi je majčica iščetkala kosu ni kad me je stavila u korito. Skidala mi je sivilo i rumen s lica, leđa, stomaka, nogu, ruku... kao što se kupa prvo dijete - pažljivo i blago. Kao što se kupa čovjek - grubo i uporno. Kad me obrisala, spustila me na izglačanu posteljinu i ušuškala sa svih strana. Nisam se mogla pokrenuti niti je išta do mene moglo doprijeti.

Spavala sam predugo. Više to ne činim. Žedna kao nakon soli, pođoh po čašu vode, a majka u mojoj vodi leži, staklena i tiha.

Ne živimo u toj kući odavno. Starimo daleko. Momci su ipak prešli među i sa mnom krenuli u grad, a ja je ne prijeđoh nikad. Guši me onaj vint na leđima gdje god odselim, i u dnu drži.

Ne volim sivu. Ne volim crvenu. Ne volim ni vodu. A majčicu...

Iz neobjavljene zbirke priča RĐA


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.