srijeda, 29. srpnja 2020.

Kitana Žižić | Generacija


Kad sam odrasla dovoljno da se smijem nadati ljubavi, nisam mnogo razmišljala o njoj. Zaljubljive prirode očaravalo me to lebdjenje naraslim krilima. I moja prijateljica je bila sklona zgodnim mladićima, pa ipak smo obje pripadale generaciji, koja je Hvaranima predstavljala vrlo veliku zagonetku.

Svi smo se u razredu voljeli, i cure i dječaci, ali smo prvenstveno bili dobri drugovi. Izvodili smo svakakve manguparije poput sve ostale djece, gajili međusobne simpatije, ponekad na toliko intenzivan način da je slomljena noga na stepeništu škole, bila najmanje što nam se moglo desiti. 

Iz razreda u razred samo nas je poneki zreliji ponavljač mogao potaknuti na drukčije ponašanje u muško-ženskim odnosima. To nije bitno remetilo naš topli drugarski odnos. Buđenje hormona bilo je sve vidljivije po brojnim znacima poput iznenadnog crvenila, znojenja, lupanja srca, ali mi smo i dalje bili tvrdoglava djeca ili nedorasla mladost. Očekivalo se da neki od nas     probiju led i prohodaju, kako bi hrabro obznanili što im leži na srcu. Ali jok. Naš se smijeh i nadalje najdalje čuo, čarke u razredu u vrijeme malog odmora bile tek paučina isprepletenih usputnih dodira, stidljivih pogleda ili grubog gurkanja onih koji su stajali na putu do naših simpatija. 

Dobro, bilo je izuzetaka. Neću o njima, već o većini. Još dugo u našu naraslu mladost, mi smo ostajali nedozreli i bili posve sretni sa svojim malim ljubavnim tajnama, sa simpatijama za koje su jedino najbolje prijateljice znale.

Nas dvije zaljubljive barabe imale smo srećom i treću prijateljicu, koja je bila naša savjest. Pred njom smo se puno toga ustručavale govoriti, da nas ne posrami svojom ozbiljnošću i neshvaćanjem naših ludorija. Dobro da smo je imale. Tko zna gdje bi nam bio kraj bez njenih korektiva i hlađenja naših glava.

Ljeta su bila najljepša, premda nismo imale bogzna kakve šanse uz iskusne djevojke starijih generacija. Dok su one već sve znale o ljubavi, mi smo mislile da su ukradeni pogledi i držanje za ručicu zanimljiv sport mladim fureštima na našim obalama. Poneki dobri mladići bi se i zaljubili ne tražeći ono što još nismo spremne dati. A na ljetnim majicama hrabro smo koncem izvezle: „Beg, steal or borrow your love stranger?”. Možete slobodno zamisliti što bi se desilo da je netko izvezenu šalu shvatio kao ljubavni poziv.

Nije dugo trebalo pa su se i generacije iza nas pokazale puno spremnije za život i upoznavanje ljubavi. Stariji su se i dalje čudili i pomalo sumnjali da će itko od nas osnovati obitelj jednog dana.

A nama je samo duže trebalo da se oprostimo od djetinjstva koje smo obožavali. Od naših ženskih druženja lišenih ljubomore i takmičenja, naših dugih šetnji i beskonačnih priča. Vesna je prednjačila u tome. Najljepše je pričala, a Vera je upadicama poput „i“ i „dalje“ stalno poticala da nastavi. 

Kako okrenuti leđa izmaštanim fantazijama i pjesmama ispisanih na listovima agave? Prinčevima koji će uploviti u naš život jahtama, dovoljno velikim da otplovimo zajedno do najljepših uvala i plaža te da se vratimo opet u luku našeg djetinjstva. 

Gdje sve poznajemo i sve volimo.

Kadgod sam kasnije u životu doživjela nešto lijepo, osjećaj nepotpunosti mog identiteta u drugoj sredini sve je uspjehe umanjivao. Za njih nisu znali oni koji su mi jedini važni. Sebe sam doživljavala samo ako sam bila u njihovim mislima. Inače kao da to nisam ja, već neka druga, nebitna.  

Pa ipak! Malo kasnije od drugih ali ne prekasno, zaplovile smo u život odraslih. Pesimistične prognoze nisu se obistinile. Neki su otišli iz našeg malog sunčanog raja, većina ostala. A spone koje su nas povezivale neslomljive su.

Posebno s odabranim. Kad se sretnemo kao da se nikad i nismo rastale.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.