utorak, 7. srpnja 2020.

Božica Jelušić | Čekajući Godota uz mogući gramofon i vinilke


U svom strijelačkom "dvostrukom izgaranju", vrlo često ne primjećujem koliko sam se premorila, urušila, izgubila osmijeh i smisao za detalje, što držim svojom glavnom kreativnom i životnom prednošću. Dakle, samo idem, samo guram Sizifov kamen, samo jauknem kad me nitko ne čuje, šakom udarim u srčanu čakru, pa nastavljam dalje. Znam da to nije dobro, dapače, da može biti i pogibeljno. Uvijek se začudim kad netko iz moje generacije iznenada premine, jer ne mislim o starosti, niti teretu koji godine neminovno nose.

O, da, pročitala sam ja mnogo knjiga, išla na treninge i radionice, slušala tibetanske lame i indijanske mudrace, pa i ponekog relativno mudrog Europejca, pa znam da je STRES "tihi ubojica", "metapatološko stanje", "uzrok svih bolesti" i još desetak efektnih definicija. No, živimo on i ja ruku pod ruku, sjetim ga se kad se ujutro doslovce "tresem" od neispavanosti i zabrinutosti, pa onda mislim kako ću ga se već danas riješiti, pozitivnim stavom, lijepim mislima, glazbom, bicikliranjem, pisanjem u moje tekice ili jednostavno, nekim telefonskim pozivom na dragu adresu.I kako ću izbjeći vulgarnosti, kiču, nepismenosti i aroganciji, koja vreba iz ništavnih medija i hara društvenim mrežama, u okrilju kampanje za izbore još žešće nego inače.
Svi koji imaju mrvicu iskustva i više od 60 godina, znaju koliko je to naivno. Naši se svjetovi ruše, ideali hrđaju, nesigurnost prelazi crvenu crtu u svim pravcima, snaga kopni, a snove nema tko naslijediti. to je istina, gruba, neuglačana, ali upravo takva. Ne gledam više rubriku USPOMENE, da ne padnem u još veći očaj. Gdje sam sve bila u ovo doba prošlih godina, s kim blagovala, putovala, smijala se, grlila se- to ne smijem ni pomisliti u ovo jadno, oskudno koronaško vrijeme, kad šarolika žgadija grabi i vreba mrvice naše pozornosti, smanjuje nam prostor, potamnjuje dane, uništava društveni život i krade NADU, najjače pogonsko gorivo ljudskog opstanka.

Sjetim se onog savršenog, premda poraznog stiha: "Ne, nema mjesta za našu ljubav, niti će ga biti", pa onda samo mijenjam tu ključnu riječ: za naš odah, za našu ljepotu, za našu vedrinu, za naš elan, za našu dokolicu, za naša uzbuđenja i ushite... Neki antipatični, izvana i iznutra ružni ljudi, s prebujalim egom, prikraćeni, pomaknuti, podrepaški trenirani, manipulativni i manipulirani u isti mah, jednostavno su nam izbili uporišta i oslonce, ostavili nas u zrakopraznom prostoru, zatrpali nas lažima i falsifikatima, požderavši nam pri tom čak i uspomene, kvotu koju smo čuvali za najcrnje dane. Korov koji guši svaki cvijet, i onaj poljski i onaj u vrtu uzgojen. Došlo je njegovo vrijeme i on se u umjetnim društvenim uvjetima savršeno razgranao i razbujao. Dišemo na škrge, živimo na grame, do daljnjega.Mašemo vrtnim škarama, režemo vlastite prste, a korov nas omata oko vrata i guši sve po redu.

Ovih dana susrela sam se s malenim društvom prijatelja i privremeno rastjerala oblake. Nisam silazila u grad i gužvu oko Picokijade, ali sam uživala u rascvaloj katalpi i ljubaznostima, koje su mi prijatelji iskazali. Samo zahvaljujući tome, ispala je ova prihvatljiva fotografija, koja ipak sugerira odmor, san, izolaciju, tišinu, dubinu i struganje igle po vinilu, ako danas ne kupim predivni mali gramofon koji sam si obećala, šesti po redu i posljednji u mom prenakrcanom, malo izgužvanom, ali prilično obuhvatnom životu.


1 komentar :

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.