utorak, 7. srpnja 2020.

Aleksandar Horvat | Potraga za izvorom 2 - vrelo Kupe


Počeo sam pisati putopis o šetnji do izvora Kupe. Nakon stranice i pol mi je književni živac proradio, tik na oku. Kuda, kamo, kroz koje selo… poput izvješća na putnom nalogu ili pripreme za neki prospekt. Izlet na izvor kupe zaslužuje više od suhoparnih i općepoznatih statističkih podataka. On osvaja prirodnjaka poput mene. Osvojio bi me čak da sam i u brzom prolazu, a kako ne bi kad imam sve vrijeme svijeta, u društvu s najdražom, neopterećen rokovima, slobodan…

Kupa u svom gorskokotarskom koritu znatiželjnom prirodnjaku poklanja svoju bistrinu i dinamičnost. Negdje će se valjati razigrana i zapjenjena preko kamenih prepreka, a u dugim zavojima se smiriti i izazvati pokojeg ribiča mušičara na nadmudrivanje s hitrom pastrvom. Ovdje bliže izvoru u NP Risnjak, nema ribolova, zabranjeno je sve osim hodanja uhodanom stazom. Ova kristalna prozirnost vode je jedna od stvari na koje nije naviklo moje podravsko oko. Naše rijeke su često mutne i neprozirne, a tamo u kršu gorskog kotara su poput stakla. Veselim se gledati i stalno se čuditi kako zapravo izgleda riječno dno. Poput prirodne izložbe. U potrazi za vodenim životom, najlakše je opaziti pastrvu, dok se premješta iz struje u struju, bojom jednaka kamenu pod njom. Izdaju je crvene peraje. Obalčari, tulari, vodencvjetovi i ličinke vretenca i slični vodeni kukci su najčešće van dosega oka. Jednako je s pticama. Njihov cvrkut je jasan i sveprisutan, ali uvijek s pristojne udaljenosti. Opaziti mogu vodenkosa ili gorsku pastiricu, ako bih slučajno poremetio njihovu dnevnu rutinu, te različite leptire koji će u zrakama sunca pronalaziti žute volujke i bijele lastavičnjake.

U većem dijelu toka kraj kojeg prolazim Kupa ima zelenosmeđi odsjaj, boje poput pastrvinih leđa, savršeno se uklapaju. Na dubljim mjestima, nadsvođena bukvama i smrekama i obalnim raslinjem, poprima zelenkastu boju. Kad uhvati i malo neba njome se razlije tirkizno plava, da bi na dubljim mjestima bila poput nebrušenog smaragda. Ove boje oduševljavaju svako promatračko oko. Kad se staza spusti gotovo na samu razinu Kupe, povjetarac će zagrabiti svježinu i nježno nagraditi zagrijane mišiće. Ovdje dobivam poriv na kratko ugaziti u rijeku, ali njenih sedam stupnjeva hladnoće jasno odvraća od takve pomisli.

Na sporim zavojima pod stijenama, stvaraju se mali, tihi, mirni, smaragdni bazeni i iskre po stjenovitom svodu.

Stepenice od kamenja i stoljetnog korijenja, suncobrani od širokih krošnji bukve i crnog graba. Brojna porušena i prevrnuta stabla pokazuju da ovdje drveće umire isključivo prirodnom smrću, darujući sebe kao hranu ili sklonište, ili čineći prirodni spomenik postojanju. Minimalan utjecaj čovjeka. Već sama naša prisutnost na stazi čini feromonsku barijeru prema pojilištima. Jelenima i srnama stoga pripada noć, medvjedi, vukovi i risovi su tek slika na informacijskim tablama. A danju ovom stazom čovjek prolazi neometan. Pred kraj ona postaje teža, kamenitija, znak da se nešto događa s terenom. Sve je veći tjesnac, ponestaje prostora, okolne planine se zatvaraju i dolazimo do nagrade za prehodani trud - vrelo Kupe. Nije to izvor na kakav smo navikli ovdje na sjeveru Hrvatske.

Ovo je jezerce, prekrasne boje, tek ploča otkriva da se radi o osamdeset metara dubokom krškom zdencu u koji iz tamnih dubina pristiže nešto više od kubika vode u sekundi. Zahvaljujući veličini vrela, ovaj dotok je neprimjetan, površina je mirna poput ogledala.

Najradije bih potpuno gol uronio u to smaragdno tirkizno, pa bih onda takav smaragdno tirkizan hodao neko vrijeme po svijetu. Pomišljam da je James Cameron upravo tako osmislio narod Na'vi, tirkizne stanovnike Pandore koji žive u potpunom suživotu s prirodom, s planetom. Kroz čistu vodu vrela vidi se dokle seže obalna stijena, a nakon nje slijedi tirkizni bezdan vodene litice. Na ovom mjestu čak su i ptice utihnule. Ovo je mjesto na kojem čovjek treba osjetiti strahopoštovanje prema prirodi. Ovdje je ishodište svega. Umjesto uranjanja u bezdan, uranjam tek u svoje misli. Slijedi povratak okolnim putem, a Kupa u tišini napušta ovo mjesto susreta, da bi još stotinama kilometara nosila hladnu gorskokotarsku svježinu put Broda na Kupi, Ozlja, Karlovca, Letovanića, Petrinje, sve do Siska, te svoje bogatstvo, doduše izblijedjelih boja, predala Savi.


(A. Horvat, 2020.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.