srijeda, 3. lipnja 2020.

Tomislav Domović | Pismo poginulog ratnika



Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno kao u pećini
nekoj nestvarnoj. Hvala Bogu, ne osjećam bol.
Samo drhtavicu strašnu i do kostiju studen.
Do duše studen.
Dragi moji, ja ne žalim ni za čim ako je vama
sada dobro. Kratko je trajalo,
no bio sam tu svakim svojim člankom i svakim okom vidio sam
dvostruko više svjetlosti od nekoga kome život
trne od sjene do sjene.
Dragi moji!
Ne činite ustupak mojoj samoći teškim suzama nakon teška sna. Živite! Živite kako
bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati.
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga.
Meni sličnog.
Od mene različitog.
Svejedno je,
jer bez ljubavi samo smo šarene omotnice
i prvi krug do pakla. Zasigurno će trešnja
procvjetati i bez mene. I bez mene
brat ćete krupni plod. Kad vam se sok
razlije ustima i kad majka iznese
toplu savijaču, zaustavite nekoga, bilo koga,
darujte ga. Pokažite mu krasno drvo
sred djedova dvorišta
i samo recite:
Ne bojte se šuštanja!
To naš dragi u korijenu trešnjinom
spava.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.