Kolumne

nedjelja, 14. lipnja 2020.

Kitana Žižić | Kako je skoro zavrtlarila


Bile smo vrlo bliske tih nekoliko godina dok smo radile u istom odjelu renomirane splitske tvrtke. Broj radnika se popeo skoro do tisuću zadovoljnih zaposlenika, od kojih su mnogi radili širom bivše Jugoslavije i van njenih granica. Onda je tehnički direktor najvećeg OOUR-a (osnovne organizacije udruženog rada) došao na ideju osnivanja zasebnog odjela, koji bi isključivo vodio inozemne poslove. Tako se i zvao. Ino odjel.

I sama sam bila jedna od izabranih djelatnika formirajućeg odjela. Ponosna i sretna nisam se uopće dvoumila kad sam bila upitana od najdražeg direktora ikad: „Da li bi bila voljna raditi u novoformiranom odjelu tvrtke?“.

„Svakako!“, bio je odgovor. Uglavnom zato, jer je samo igrom slučaja zapazio moje potencijalne sposobnosti. U vrijeme okoštalih struktura, a i ljubomornog čuvanja stečenih pozicija, kadgod bi šefica bila odsutna, a to je bilo gotovo nikada, najvažnija karika tvrtke bila je obezglavljena. Informacije za središnji OOUR nalazile su se u glavi šefice i pod lokotom njenog stola. Namjerno!
Za jednog neplaniranog dužeg izbivanja, morala sam se snaći, jer tadašnji tehnički direktor nije uvažavao uobičajene isprike. Snašla sam se i ušla u „pobjedničku momčad“.

U novom odjelu moglo nas se izbrojiti na prste tri ruke. Bilo nas je malo, ali pomno odabrani obećavali smo dobre rezultate i bolje prihode čitavom poduzeću. Međutim, kako je ljudska zavist jača od zajedničkog cilja, vrlo brzo smo postali meta govorkanja, ljubomore pa čak i brojnih kontrola, zahvaljujući anonimnim zlonamjernim dojavama iz ostatka tvrtke.

Nisu nam naudili. Marljivo smo radili trudeći se opravdati ukazano povjerenje i divno se družili po sistemu mušketira: „Svi za jednoga, jedan za sve!“.

Mojoj bliskoj kolegici s početka priče, prilikom prelaska u Ino odjel, njena dotadašnja je rekla s nekom nostalgičnom primjesom u glasu: „Blago ti se. Radit ćeš s Njim. On je famozan.“.

I zaista je ne samo radila s Njim, već radila u istoj sobi stol do stola. Zgodan, šarmantan, slobodan, iako je imao sina. Ne i ženu, nije mi poznat razlog. I dobar čovjek koji je tuđu nevolju intuitivno osjećao i nudio pomoć, bez da se ista traži.

Pomalo je podsjećao na glavni lik iz televizijske serije „Dear John“. Imao je taj zarazni šarm, ali bio je neusporedivo ljepši.

S lakoćom je komunicirao, uvijek ugodan i galantan, ali kad bi u podignutoj telefonskoj slušalici zazvonio ženski glas, njegova transformacija je bila neviđena, do strasne boje glasa i afektiranih pokreta, kao da je s druge strane ekran te se čitav prepušta osvajanju.   

Uspjeha je imao, ali ne i kod nje. Ona je bila „tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al zube polomi“.

On se nije bojao polomljenih zubi. Mogao se podičiti svojom upornošću.

I onda jednog popodneva, za vrijeme prekovremenog rada nenadano su ostali sami. Kolege su otišle na okrjepu. Kakav bi on bio zavodnik da zlatnu priliku ne iskoristi!

Pozivao je, navaljivao, izjavljivao ljubav. Iako slobodna i ne imuna na njegovu privlačnost, razdirala ju je dilema. Sama pomisao na nekakvu bliskost plašila je zbog novog radnog jutra. Kako da mu pogleda u oči tako blizu, s njenog do njegovog stola, jednog do drugog?

Zagnjurila se u papire, dok je želja u njoj rasla poput navale plime. Šumilo je u ušima, koljena joj klecala i predavanje samo što nije nastupilo.

Obrani se sad ili nikad! Ne smije primijetiti koliko joj se željom približio i probudio njenu.

Iza jednog staklenog francuskog prozora bujao je prekrasan sobni vrt, koji je njegovala starija kolegica. A ona koja nije marila za cvijeće, odjednom je ustala i počela okopavati zemlju  lopaticom. Samo je tako mogla biti sigurna kako on neće vidjeti koliko drhti i koliko joj oči žarom plamte.

Još jednom je izrekla NE, leđima okrenuta i dočekala spas. Radna ekipa se vratila.

Da se slična situacija ponavljala, zavoljela bi vrtlarenje. Ali nije nikad više. Odjel je ukinut, razaranje tvrtke se ubrzalo kao i ostalih, koje su još mogle dobro poslovati. U zraku se njušilo neko drugačije proljeće, buđenje spasonosne privatizacije. Baš se tako spasonosnom i nije pokazala.

„Dear John“ iz priče nesretno je završio. U obiteljskoj svađi stradao je od nehotičnog pregrubog udarca mlađeg brata.           

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.