Kolumne

ponedjeljak, 4. svibnja 2020.

Željko Bajza | Bivstvovanje

Bilo je vrijeme vina veselja i cvijeća. Sa sjetom ga se sjećam. Sudbina je čista od nesreće, a sunce sjajno vazda će sjati. Pusti nek me san obuzme. Mnoga su stoljeća minula. Ne traži od mene svježinu moja je duša ipak bezbrižna. Otvaraju se beskrajne daljine i unatoč nedostatka motivacijskih uvjeta treba dalje plamtejeti ne gaseći se. To je srž i korijen svega bivstvovanja u svijetu u kojem sam navikao na tvoje društvo bez svih tvojih sumnji u svjetlu razumijevanja. Ti si moja spokojna i velikodušna putanja.

Sav svijet se mrvi i ruši od vjetra, ptica umilnog glasa nestale jecaje ispreda, neobićna je to pjesma skrivena i rijetko čuta u šumu vjetra njezin zov je sve gromkiji. Slavuju krila slomljenih gnjezdo njegovo razrušiše. Osjećam talasanje života na pšeničnim poljima, igru boje i rose po cvjetovima. Što ima u tajanstvenom žuboru vode? U tvom zagrljaju spava tužni pjevač ugodnoga glasa sa mnoštvom neznanih ljubavnih mogućnosti sukladno istovrsnoj strasti. Ništa se ne događa bez straha. Nagriza me krivica iako nemam nikoga za izgubiti jer sam izgubio pogled na život. Nije li jučer dovoljno? Opet pada jutarnja rosa, nevino isparava grijeh. Ti koja si me srcem slušala tebi pripada slava i vječnost. 

Danas nije ni početak niti svijeta kraj. Sjenu modra oblaka ostvario sam sam jer ja divlja sam planinska rijeka. Bisere svog srca stavio sam joj oko vrata, otkrih milost svih osjećaja, brojne su me njezine opkolile čežnje, vrtim se kao lišće kao vjetar po travnjacima, kao zvjezde, kao ptice, kao šume naše s proljeća. Cvijeće mi se smiješilo u mojoj duši je sjevnulo svjetlo, a ja mislim da je vrijeme za promjene. Razmislit ću malo o prigodi koju sam dobio o prigodi da sudjelujem u izgradnji svijeta. Dobro da proslavim svoj uspjeh. Sve je na njoj pretjesno, odjeća, vidici, um, opasna je kad joj se netko zamjeri, ljubav jednostavno ponekad nije dovoljna. Mnogo smo puta čuli da se suprotnosti privlače. Komunikacija je bitna u svakom odnosu. Ti si nemoguć slučaj rekla mi je drugačijim riječima. Možda je već prekasno za nas, to je iluzija, njezina iluzija. Govorili su mnogo o njoj i da će se možda vratiti i da se vratiš značilo bi da ti nije žao. Tada sam shvatio da sam dio problema. Najednom me opet počela spopadati depresija. Nemoj rekoh sam sebi, ali badava svi smo redom zajebani u toj igri nema pobjednika.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.