Kolumne

utorak, 19. svibnja 2020.

Đurđa Vukelić Rožić | Moje male doktorice


Ko curica, moja se Ankica navek igrala doktorice. Lečila je svoju bebu, kokoši golovratki je zamatala vrat naj se ne bi preladila, a meni prst gda sem se na nekaj na vrtu nabola ili porezala. Na travu pri plotu pred hižum znala je odnesti tepih a z druge strane plota bila je curička kaj ni smela van z dvorišča, pak su se prek žice igrale. Čez oblok sem znala decu gledeti pak sem vidla da Marica ima crne nogice i rukice, am su ju tukli! A moja mala doktorica ju je lečila. Z hiže je zela flašičku z guščjom masti i mazala joj nogicu gde ju je mater lupila. Učitelica mi je poslala cedulicu po Ankici naj bi došla v školu i imala sem kaj za čuti. Moje je dete lečilo vsu decu v razredu! I učitelicu gda joj je kniga opala na nogu. A gda je pedagoginja  pitala vsako dete kaj bi štelo delati gda več nepe v škole, Ankica je rekla da bu doktorica. Točka. Tomu ni bilo leka. Nejni otec i ja briguvali sme, v tem našem pozablenom frtalu sveta jeno je bokčijsko, selsko dete imelo svoju, tu, kak danes vele, misiju.
Teški i veliki križ.

Ankica je ze knižnice navek doma nosila torbu punu knig. Čitala je i učila, činilo se da nigda ne spi.

Srednja škola je preletela taj čas. I medicinski fakultet. Kesno se vračala ze Zagreba z vlakom i mirišala po formalinu. Meršava, nigda naspana, a se ni žalila. Imela je oni ogenj v joči, sreču, kaj same mater vidi. Gda sme išli na dodelu diplome, stari i ja sme vkrali babici tablete za smirenje i vsaki jenu popili, kaj ne bi tulili od sreče i svoje dete med gospodu doktorima osramotili.

Ankica je stažerala, udala se i rodila troje dečice. I naš zet je doktor, još je i negvi ded bil doktor! Odjenput sme v selu visoko koterali, selska elita. Morala sem pisati popise vsih onih kaj su nekaj trebali v bolnici gde naši delaju, a i delala sem križalke i naručivala betežnike zetovom ocu v privatnu ordinaciju. Selaki su ostavlali pri nami kojekakve dare za naše doktore. Naposletu je Sven, naš zet rekel naj nose same friško povrće, voče, vreču krumpera, več kaj imaju viška doma i moreju se tega odreči. Mi sme to onda pelali v pučku kuvinju v Zagrebu. Još sme pridodali kaj sme mogli. Tak sme jenput na tjeden vidli i vnučeke i njima odnesli naše domače eko-rane. Vsega je bilo, delali sme a zemlice je rodila, nigda nas ni zneverila. Deca su imela vrednu, urednu, dobru i poštenu domačicu, Katicu z Dolnjega Sela, znam joj oca i mater. Stara cura, kesneše se za doktora udovca udala i imela dvoje dečice žnjim. Podigla je i negvo dvoje kaj su bez mamice ostali kak svoje, za vreme Corona virusa.

COVI-19 je premenil celi svet. Prede nek sme se snašli, deda i ja sme dobili vnučeke ze Zagreba na brigu. Bili su znami celo proletje i leto. Kak sme bogati bili i pomladili se! Jedno je dete išlo v školu i putem kompjutera i televizora se to rešavalo.A naši su doktori delali dan i noč! Z decum su se čuli prek skajpa i mobitela a z menum po noči gda su vsi spali, če je bilo kakvih problema a nis znala kak dale. Deca su bila zdrava i pametna a najmenša, Mia je stalno lečila miceke, kravin rep, pesa, pevcu je imobilizerala krilo gda je zletel z krova štale na dvorišče a braceki su joj pomogli naterati ga v čošek dvorišta i vjeti. Ni bogec mogel kokice ganjati z letvicum privezanom za krilo, bome je skoro pobedastel od muke. Kak i raca kaj sem joj morala naštrikati šal, ju je grlo bolelo, a je sirota i tri kapi sirupa od bazge v klun dobila. Ze suzom v joku sem gledela kak raste još jena doktorica! A ljudi doktore ne slušaju. Naj preveč jesti, naj piti alkohola, naj pušiti cigarete, naj se drogerati, jel razmeš? Naj stalno sedeti! Bu grdih posledic! Ti je došlo do mozga? Ljudsko je telo najvekše čudo na svetu i dar Božji! Po pomoč moraš iti k nečijemu detetu v beloj kuti.

Vse prejde, i Corona je prešla. Zet je obolel od  tega virusa mam posle Uskrsa, ampak je i ozdravel, fala Bogu i doktorima. Drugi deda je deci poslal jacuzzi kaj sme deli na verandu. Gda su se deca zbudila ob desete vure, fruštikali su i mam bežali vu vodu. Došle su i puzzle naručene prek interneta.
Telefonom sem naručivala kaj nam treba pri našem susedu Marku, on je dovezel robu i ostavil na mostu. Gore pri raspelu ima svoj dučan, a zet je plačal tim kak vele e-bankarstvom. Su rekli da su penezi opasni, pak pri naši hiži nisu išli ni sim ni tam. Niko ni smel k nama na dvorišče! Susedi su vikali prek plota, a bome se pribralo suhih sirekov na ormaru, nis več nikomu delila, nisu babe i dedi sedeli na kavi pri nami i tak nas danjgubili. Spočetka je to bila dobra promena, a kesneše,  faleli su nam. Pak su telefoni stradali.

Na jesen su deca prešla doma. Nigda več naša hiža i farma nesu bile tak puste. Dedek je sedel sam na paši s kravicam i kobilu a ja se vrtela po kuvinji i vrtu. Gda su roditelji došli po nje, ni bilo kraja kušlecima. A ja sem vidla da je moja Ankica pak trudna i brže bole beš v kuhinju da ne vidi me suze. Gda su prešli, deda se mam prijel prirediti sanjke, zimsko ferje dojde taj čas. Kobilu ne bumo prodali, vnukeki su stalno bil žnjum. A bome ju je vnučica i zlečila od vsega i svačesa. Bu vlekla sanjke, daj Bože snega. Pak se bumo kartali remija, sedmice, popravlali stari radijo, ranili i lečili životinje, mesili kruhek, delali sireke, stepali puter, čistili jorehe, gledeli stare slike ... daj Bože pameti, bu zdravlja i bu Mir.


1 komentar :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.