Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 9. svibnja 2020.

Tina Rimbaldo | Moje postojanje




Život…
Samo… Kišna kap jest što u ocean egzistencije  pala je…
Razlivena… Nestade…
Moje riječi, izgovorene… i one pisane… sićušne točkice prašine što jedino pod  sunčevim zrakama  golom  oku otkriju se i  napokon vide se…
Moja dijela, mikroskopske krušne mrvice što pale su iz putnikove šuškave najlonske vrećice…

Što sam ja?

Ništa… doli kružni trag osušene tinte što u starinskom  nalivperu neiskorišten zasvagda ostaje
Položen u skrovitosti masivne, antikne  stolne ladice u muzeju zaboravljene… Jedini obitavatelji kojima  prostrane  muzejske prostorije postale dom su pauci što izvode zabavne, gotovo kaskaderske akrobacije na svojim tankim, blistavim mrežama.
Zamišljam…  da nešto bolja postanem…

Sanjam… da  bar jedan sićušan trag budućim generacijama od mene, na ovom zajedničkom planetu ostane.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.