Kolumne

ponedjeljak, 18. svibnja 2020.

Rozin kutak


O kozmetiki, njegi v i posle doba karantene

Da vam se predstavim,


ja sam mama, supruga, domaćica, kuharica, kolačarica, violinistica koja je zbog invaliditeta svojih ruku instrument zamijenila tipkovnicom.

Rozi, Rozika, Rozalija, ime moje bake, pseudonim je pod kojim objavljujem nekoliko godina na Facebooku i na blogu recepte, priče, satiru, pjesme, pa sve pomiješam i dijelim životne savjete.

Teme su razne, jezik kojim povremeno pišem, dijalekt mog kraja, kajkavski.

Recimo, denes bi radi pisala o kozmetiki, njegi v i posle doba karantene zbog poradi virusa SARS-CoV-2, kraće Covid 19, popularno zvanog korona. Uz to bumo povezali i neka pitanja vezana za demokraciju i ljudska prava a i praktičnost sih versta škara (krojarskih, vinogradarskih, onih na teleskop za voćke), trimerja.

Dakle, si su se raspametili od vijesti da se buju pervo otprli frizerski i brijački saloni plus birtije.

Ja to čistam razmem, Stijena i ja sme zgledeli kak Robinzon i Robinzonka them selves, Juniorka i Junior već boljše, a Pes je okolo na se lajal skriti pod frizurom à la Karl Marks (on je inače pol maltezera).

Čim sme došli doma iz izgnanstva (bili sme potreseni male od potresa a više od berzine rešavanja akutnoga stanja v Zagrebu gradu) predi stana, vredili sme sebe iak nam je frizerski salon v susedstvu.
Perve sam ja z pesjim trimerom i škarami (za papira) uredila Pesa.

On je onda sretni navalil na obračun z jastukom kojeg je napokon mogel i videti (v izbjeglištvu je bil jahke pristojni, ni se ni pokušal pop.š.ti v stanu naših prijateljov Julijane, Pavla i Magdice a kamoli nekej zgristi). Pandže sam mu obradila z mini vinogradarskima.

Onda sam ja Stijenu ošišala z istimi aparati kak USA generala ali za nokte smo zeli ona teleskopska, voćarska kliješta.

Stijena je išel strimati moje lase koje, to moram priznati, sam ja načela z 0,7 cm jer mi se je visina britvice posmakla a ja to nisam primetila.

On zgledi super, Pes kak da ga je šuga napala, a Juniorka i Junior veliju da tak kak jesem,   morem v hotelu “Remetinec” biti glavna faca i deržati se “posle” v svojim sitnim rukicami.

Pri frizeru sam odma Stijenu optužila za umjetničko nedjelo na svojoj glavi kaj je on podnel kak pravi gospon i još dobil pohvale (to je muška solidarnost, a ne kak mi cure..).

No, onda je krenulo brijanje za kaj su dečki v familiji opremljeni.

Panika je nastala v ženskom odjeljku:

“Mama, pa di su britvice, pa nemrem tak na faks, pa gle mi noge…!”

Juniorka je dobila tzv. civilni PTSP za kaj sam ja mala puno razumijevanja.

“No, no, pa ni to tak grozno! Gle, ja sebi morem minivala napraviti na potkoljenicama!”

“Nemreš, ti si v menopauzi, noge su ti glatke…!”

(Siročekica moja ni primetila da pod nosom zgledim kak mađarski husar a od brade morem delati pletenice).

“Vidi, imame još male voska, očeš?” tješim Juniorku.

“Moremo, idemo.”

Juniorka je smirenim, polahkim pokretima se vredila, namazala a ja sam ostatak iskoristila za ono pod nosom.

I, kad je došel moment istine, tj. micanje paste, pri njoj je prošlo savršeno a ja sam dobila opekotine 3. stupnja.

“Gospođo draga, što ste to radili?”

Mladi su doktori si bili v ambulanti, prek oka gledeči em v moju frizuru em ono pod i na nosu.

Se se na kraju dobre završilo.

Sva je sreća da mi je demokracija omogućila nositi maskice tak da skrijem svojih ruku djelo, flastere nad usnom i identitet “žene z najkraćim lasima v ulici” (kaj ni preveč laskava ni značajna titula jer se su skoro hiže prazne, žute i naranđaste a one zelene su nalepile to z nutarnje strane da im ko ne fkradne oznaku. Zate mamo puno dečkov z perve policijske postaje po cesti i prolaznika koji precizno po noči fotkaju neosvetlene prozore).

I sad vi meni rečite onak iskreno, zakaj i ko tera nas cure na brijanje nogu, i koječega drugog kad muški slobodno terče okolo pokriti zaštitnim krznom kak neandertalci i onda im se još i divimo makar su im glave blistavo skuštrane z tri dlake?

Di je tu pravica, demokracija, jednakost spolova?

Kome da se pritužim, objasnim situaciju?

Nije to ni stvar folikule i vlati ljudske kože neg principa, ak sme več pristale biti zaposlene i doma i na poslu onda imame pravicu na život bez britvica, voska, ruske, egipatske depilacije!

Demokracija se lijepe čuje, ali kak vidite, v praksi to baš i ne funkcionira.

Koji se kandidat, stranka oče zauzeti za pravo na dlakave ženske noge i mustače pod nosom?

Kak mi se vidi, moram sama osnovati stranku “PNDŽNIMPN” a slogan bu:

“Čuvaj se senjske bure i brkate cure, pri nami ni korona ne uspijeva!”.

Zutra bum ju registrirala.

Očekujem navalu članova (lova ni potrebna, dovoljno je pokazati noge v naturalnom obliku, primamo i dečke) i najmanje većinu od 51% v parlamentu.

Se bumo ih pobedili i drugima se ni onda smeti serditi.

Koalirali ne bumo ni z kim, obečam, ko bu pervi došel na upis taj bu i vu vladi.

Orjentirjani bumo na domače, prirodno i jeftino.

Vaša navek vjerna
Rozika

Ps. Stvarno mi ni jasne kak sem od dlaka opet završila v politiki. No, i to je bolše neg da sem pripovedala o elektroniki i poštenju.

Eleonora Ernoić (Rozalija)

2 komentara :

Unknown kaže...

Rozin kutak,
meni najdraži trenutak.
Željno čekam drugi dan,
čitati Rozi, kao dobar san!

Anonimno kaže...

Hvala!
Lijepe je znati
kak me Unknown prihvati.
Rečite ime
da me frka ne prime.

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.