Ono što ostaje u nama
Moj muk je preglasan,
preglasan za stvarnost.
Zato šutim...
a umjesto mene,
moj izmišljeni Ja urla
kroz
sanjivi hodnik tišine...
i nekad, kad šetaš
sasvim sam,
u istrošene sate
onom starom ulicom,
uz oprane ceste,
utihne tišina...
čuješ ga i ti...
probija ti uši,
paranoja univerzuma
te baca na koljena.
preuzima tvoje tijelo
nestaješ iz vlastitih misli
a on se smije
sve glasnije i glasnije,
dok potpuno ne
iščezneš...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.