nedjelja, 17. svibnja 2020.

Božica Jelušić | Samokritičnost


Dobivam ovih dana mnogo knjiga na uvid, u svrhu žiriranja za važnu nagradu, dok neke stižu po osnovi obavijesti, da ne izgubim kontakt sa suradničkom ekipom. Broj se kreće oko stotinu, a raspon je od potvrđenih i višestruko nagrađivanih imena, do potpunih početnika. Držim da sam i prije imala solidan uvid u hrvatsku književnu produkciju: bila sam u svim prosudbenim komisijama, od Gorana za mlade pjesnike, Gjalskog, Ujevića, Nagrade za esej, Trnskoga,Goloba, do Privlačice i do onih amaterskih na regionalnim festivalima i godišnjim smotrama HSK-a.

Moram reći da mi je pravednost uvijek bila na umu, i da sam doživjela samo jednom, u Slavoniji, da se autor, tada početnik, nije rukovao, zahvalio ni upoznao sa mnom, starijom kolegicom, s 50-tak naslova iza sebe. Sve ostalo je u znaku ljubaznosti i sinergije, te radosti za svaki dobar naslov i autorski domet, barem što se mene tiče.

Želim reći da je taj posao osjetljiv, težak i odgovoran, te ne zamjeram kolegama koji ga izbjegavaju. Najbolje prosuđuje onaj, koji pritiscima ne podliježe, nema osobnih želja u pogledu velikih nagrada i nije sklon uzvratnim "aranžmanima". Ocjenjujemo inovativnost, dobar zanat, poetičnost, svježe riječi dobro "oženjene" i poredane, slike koje nadahnjuju, poruke koje vrijedi pamtiti. Ocjenjujemo dojam i njegovu potvrdu na drugo i treće čitanje, autorski personalitet, način na koji se pisac kreće u području estetike, osjećaj da bismo tu knjigu i njen sadržaj voljeli imati pri ruci i kad svečarska prigoda prođe, a novi naslovi preplave police i izloge. Još uvijek držimo da je nova knjiga kulturni događaj, a potom, da je statusni predmet, koji oplemenjuje duhovni prostor svakog onog, tko je unese u svoju kuću. Postoje ljudi koji misle da je knjiga proizvod, da ne mora u svim detaljima biti savršena, da može biti "okrpana" od raznorodne građe. Osobno, ne spadam u takve "proizvođače" i nisam pristalica takvoga načela.

Ustvari, pomalo zaobilazim osnovnu dvojbu koja me muči u ovoj raspravi. To je pitanje samokritičnosti: autorske svijesti o vrijednosti vlastita djela. Kad se na renomirani natječaj pošalje prva knjiga, nelektorirana kniiga, knjiga u kojoj biografski razlozi služe za pokriće o nedostatnosti dara, knjiga koja nije imala osobiti razlog pojavljivanja, čovjek osjeti sram i nelagodu, u autorovo ime. Ili se sjeti samoga Ujevića: " Ali nije kultura djelo lakoće ni intuitivne improvizacije, ona je djelo dugog truda i nespavanja. Ljestvica kulturnih vrijednosti kod nas je potpuno izopačena, a iz nje se kao dušmanski element briše sam izvor kulture, to jest SKROVIT čovjek". Voljeli bismo ponekad da sam autor nađe tu mjeru između skrovitosti i samoreklame, između svijesti o vrijednosti i drzovite barnumske nametljivosti tipa "sve je moje najbolje, tko to ne vidi, budala je".

Dakle, puno bi nam olakšalo i život i posao i pripadnost branši, da je ponekad, prije nego posegnu za perom, ili prije no što adresiraju knjigu n akritičara, stvarateljima na umu i onaj besmrtni Pessoa i njegova konstatacija: "Obični ljudi vrijedni su jedni drugima, ljudi koji djeluju vrijedni su po snazi koju predstavljaju, ljudi koji misle , po onome što stvraju." Slobodna sam dodati" A oni koji stvaraju, vrijede po talentu i po izvornosti, po težnji k savršenom, čiji je osnovni preduvjet razvijen osjećaj samokritičnosti". Odmak od "savršenoga sebe" često će donijeti dobre i ljekovite spoznaje, samo treba pokušati i prihvatiti ono što razbor i kritička svijest govore!

17. svibnja 2020.

F. G.
Fotografije: Mapa o kniigama, B. Nezić /B. Jelušić

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.