četvrtak, 21. svibnja 2020.

Dražen Rubić | Bajtice uz prugu




Stoje tek par metara od pruge
Skoro miris ručka osjetiti možeš
A daljina - k'o s okusom poruge
Jer prugom na kraj kontinenta dođeš

Kao da su oduvijek uz nju
Kućerci tad zaposlenih željezničara
Ulegli svi u skučena dvorištu
Al' generacija svaka na noge je stala...

Prepuni stvari, prepuni života
Tu život u službi bio je cement
I poneki od njih... k'o da ih sramota
Što su metropoli kao izgledom teret

Ali nekad godine prosto prolete
Sudba nikako neke da pomazi
Vjetar sve pute u bolje pomete
I ti stojiš... unatoč snazi

Dok stojiš, dok čekaš to "bolje sutra"
Politika, nevolje ruke ti svežu...
Fasada nema ali unutra:
I kruh i Duše oduvijek se režu

Mladi sad odlaze, ne samo od tuda
Vrijeme ide a u njima k'o da stoji
K'o latice šarene duž metalnih pruga
Propuštene vlakove ne može se izbrojit'

Tek poželjet' da ta obiteljska gnijezda
Ispuniše ptićima poneku želju ludu
Nek' se prospe nebeska prašina sa zvijezda
Po krovovima malih bajtica uz prugu


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.