srijeda, 6. svibnja 2020.

Darko Dautović | Here’s Looking at You, Kid...


Tek kad sam izvadio putnu torbu iz prtljažnika tijelo me zakratko podsjetilo koliko se zamorilo proteklim danima. Devet sati vožnje bilo mu je opuštanje i, pružajući otpor koraku, kao da je negodovalo što ju ne nastavljamo. Pogledao sam prema njezinom balkonu. Svjetlo.

Prošlo je devet i pol sati od kada sam je posljednji put vidio, trideset i dvije minute od kad sam je posljednji put čuo i sedamnaest dana od kada sam je posljednji put dotaknuo... Miris lipa njezine ulice, tutanj nedaleke željezare, sivo plavilo oblaka skopske večeri, sitna kiša posljednjega tjedna ožujka. Bezglasno kažem: hvala.

Izašao sam iz dizala i stavio torbu na rame kad mi se iza ugla stvorila u zagrljaju. Tihome zagrljaju u kojem ona prolazi kroz moj kožni kaput, ja kroz njenu tamnoplavu kratku kućnu haljinu, prolazi kroz moju epidermu, ja svojim prsnim košem obujmim njezin pa srca usklade takt, usne dah.

- Bože, koliko si mi nedostajala... - šapnuo sam joj.

- Tu si. - pomilovala mi je bradu.

- Tu sam.

Napokon sam u stanu iz kojeg sam posljednji put otišao pun iracionalne tuge, zbunjen čudom njezinih godina. Svi su detalji u istome rasporedu iz moje uspomene - vješalica od bambusa za njezine šešire i kape, neznatno izmijenjen raspored fotografija na policama i ispred prozora, poneka se knjiga premjestila u maloj biblioteci, sjajno, plastično voće u pletenoj košari ispod staklene ploče stolića, buketi sasušena cvijeća s premijera i kutija puzzli na ormaru, boca iz koje moja prva darovana ruža odbija uvenuti, bilježnice odložene na pijaninu, cimerov bicikl na balkonu, narančasto žuti ručnik što se suši na radijatoru...

Često me vodila stanom u razgovorima na skypu. A ja sam kroz tih četrdeset i pet četvornih metara mirisa najsličnijega domu svakoga dana prolazio stotinama puta. Noću i više i tiše.

- Žolta?

- Uh... Ajde, pa što bude - rekao sam. Vjerojatno je zaboravila da sam joj rekao da mi tijelo ne podnosi rakiju.

Večerali smo praveći se da razgovaramo o mom putu, obavljenim poslovima, svirkama, njezinim zgusnutim terminima na fakultetu, vježbama s mentoricom i svako malo zastajali u poljupcu. Hrana je ionako bila samo dio scenografije. Ja sam u didaskalijama bio gladan nje, ona mene. Oboje smo vrlo jasno prepoznavali suspregnutu strast u pogledima, pokretima, intonaciji... Ja sam se igrao trenutkom. Ona me pratila.

- Čitala sam ti zadnju pjesmu na netu. - rekla je između dva zalogaja. - Ti, bre, da nisi zaljubljen? - nasmijala se. Meni nije bilo smiješno.

- Ma šalim se, budalo! - ustala je i prislonila mi glavu na svoje grudi. - Mnogo te sakam... ljutko...

- Imam nešto napisano i na makedonskom, ali to ćemo sutra.

- Ne, ne, ne, ne... Nema sutra. - krenula je micati posuđe. - Želim čuti kako zvuči tvoj makedonski, samo da pospremimo stol. Natočimo si vino, uvalimo se, zapalimo cigaretu...

- Ma, ne znam...

- ‘Alooo! - uhvatila me za ovratnik i privukla u poljubac. - Nema ne znam.

Sklonili smo posuđe. Krenuo sam da ga operem, ali me odvukla do kutne garniture, blago gurnula da sjednem, opkoračila me i sjela u krilo, zanjihala lagano bokovima i vršcima grudiju prešla preko mojih usana. Osjetio sam je. Znala je. I ona je morala osjetiti mene. Izazivala me osmijehom, gledala ravno u oči.

- Zapali nam cigarete, a ja ću otvoriti vino... - i skočila do hladnjaka.

- Daj, ja ću.

- Ne! Ti da vadiš papire i vježbaš makedonski pa da te čujem.

Pravio sam se da tražim napisano, listajući rokovnik. Zapravo sam ispod oka promatrao kako joj se napinju mišice dok okreće vadičep i povlači pluto pridržavajući bocu koljenima i lijevom rukom. Uzbuđivalo me to. Uzbuđivalo me što me uzbuđuje ni sa čim. Samo time što postoji. I što mi dozvoljava da sam prisutan.

Upalio sam cigarete i tri lučice na stolu. Stigla je s vinom i pružila mi čašu.

- Here’s looking at you, kid...

- What?

- Nisi gledala film? Casablanca?

- Ne. Čula sam za film, ali ne, nisam gledala. To je neki stari film?

- Aha. Crno-bijeli, kakve ti ne gledaš... - zadirkivao sam.

- A, breee, mnogo si loš... - udarila me po ramenu hineći uvrijeđenost. Potom se podvukla pod moju mišku, udahnula cigaretu i pogledala me kroz dim. Poljubio sam je u čelo i prislonio obraz na njezinu sljepoočicu. Trenutak tišine u kojoj sam ponovno donosio donesenu odluku, još jedanput parafirao svaku riječ i pečatio je sa sedam pečata kako je nikada ne bih promijenio.

Kao da znam drugačije.

Blago sam je odmaknuo iz zagrljaja i izvadio papir iz stražnjeg džepa hlača. Smjestila se u kutu ležaja i natočila vino, sporo, odmjereno. Promatrala me znatiželjno nasmiješena, podignutih obrva.

Otpila je kratak gutljaj kad sam je zagrcnuo s:

- Molim, samo bez smijeha...

Glasno se zahihotala. A ja, medijski čovjek koji sam cijeli svoj život bez imalo treme, a kamoli straha, glumio, recitirao, svirao, govorio pred stotinama, tisućama, stotinama tisuća ljudi... gledam kako se papir u mojoj ruci pretvara u izmaglicu, helvetikom otisnuta slova u maslačke koje bi nepažljiv dah mogao raspršiti u nepovrat... To papir treperi, ne ja. U redu, znam protokol: jedan kratak udah, potom nešto dulji izdah, sjedni uspravno, lagano se okreni torzom prema njoj i... jebiga, sad sam si napravio sjenu i ne vidim čitati... U redu, u redu, bez panike... Malo se okrenuti ulijevo...
Tako. Sad!

„Во својот живот доживеав чудни моменти, го видов волшебствето на животот во целото негово светло, бев дирнат од неговиот благослов...

Но ниеден од моите моменти не беше ниту сенка од сенката на сенката пред моментот кога те здогледав првпат. Потоа следеше моментот кога прв пат те допрев. Потоа моментот кој со твоето постоење се преточува во секој мој нов ден и со необјаснив благослов го прави понов.
Од како те познавам, со секое ново утро станувам сè подобар и посреќен човек. И, веројатно никогаш нема да можам да ти кажам колку сум му благодарен на Свемирот на тоа што ни ги вкрсти патишта. Но она што секогаш пред Бога и пред луѓето можам да го кажам е дека те сакам како што никогаш досега не сум сакал. И дека не можам да го замислам животот без тебе.

Оно што га сонувам е дека секој од деновите кои идат, па макар да бидат тоа облаци на бура или облаци полни со сонце, заедно да ги претвориме во благослов на оваа чувство кое го споделуваме.

Затоа те молам да ми дозволиш гордо да чекорам покрај тебе и да бидам оној покрај кој секогаш ќе знаеш дека си сакана и дека сум овде, со тебе, поради тебе и за тебе и да станеш...*“

(* „U svome sam životu doživio čudesne trenutke, vidio čaroliju života u svoj njezinoj svjetlosti, bio dotaknut njezinim blagoslovom...

Ali, niti jedan od mojih trenutaka nije bio niti sjena sjenine sjene pred trenutkom kada sam te prvi puta ugledao. Zatim je uslijedio trenutak kada sam te prvi puta dotaknuo. Pa trenutak koji se tvojim postojanjem pretače u svaki moj novi dan i čini ga novim, neobjašnjivim blagoslovom...

Od kada te znam, svakim novim jutrom postajem bolji i sretniji čovjek. I vjerojatno ti nikada neću moći reći koliko sam zapravo zahvalan Svemiru na tome što nam je ukrstio putove. Ali ono što uvijek, pred Bogom i pred ljudima mogu reći je da te volim kao što nisam volio nikada. I da ne mogu zamisliti život bez tebe.

Ono što sanjam je da svaki od dana koji trebaju doći, pa makar oni bili puni oblaka, olujni, ili obasjani suncem, zajedno pretvorimo u blagoslov ovom osjećaju kojega dijelimo.
I zato te molim da mi dopustiš da koračam uz tebe ponosan i budem onaj uz kojega ćeš uvijek znati da si voljena i da je ovdje, s tobom, zbog tebe i za tebe, i da postaneš...“)

Pogledao sam je. U neplaniranom mûku.

Tako, znači, izgleda sreća.

Bademi njezinih očiju su blistali. Odraz moje siluete u njezinim zjenicama, zatamnjen poput prošlosti u protusvjetlu kutne svjetiljke. Vidio sam ono što sam bio do prije dvije minute, vidio ljubavi koje sam bio, sve tajne i ludosti, vidio susrete, rastanke, veselja, boli, pijanstva, pozornice, gitare, maske, vidio kćer kako pleše s jezerom...

- ... moja supruga, prošaptao sam.

Automobili su prolazili ulicom u pozadinskom šumu. Nekoliko kapi je udarilo o lim na balkonu. Lišće lipe pred ulazom se promeškoljilo. Jazz Radio. Diana Krall. Dizalo se pokrenulo. Papir u mojoj ruci nije treperio.

- Poneki krivi naglasak, ali vrlo dobar makedonski... - rekla je u širokom osmijehu - ... za jednog Hrvata. - Zasjajila je krenuvši da me zagrli.

- Oh, trenutak... - zamucao sam posežući u džep.

Mala drvena kutijica, pet na pet puta tri centimetra. Ugrijana mojom tremom i umrljana, jedva vidljivo, u kutu, vlažnim otiskom palca. Otvorila ju je polako. Odbljesak s platine joj je preletio obrazom. Crni dijamant mi je namignuo: do-bar si!.

- Znala sam.

- Znala sam. - ponovila je tiho dok me grlila. - Nevjerojatno koliko si ti netalentiran za skrivanje tajni!

- Kako si mogla znati?

- Kad si mi na skypu pokazivao članak koji si prelamao za ‘Nevjestu’. Eh, on mene pita koji mi se prsten sviđa... - poljubila me u vrh nosa.

- Čekaj. Nisam završio.

Smijući se odmaknula i posegnula za vinom.

- Ne želim da mi sada odgovoriš. Ali obećaj da ćeš odgovoriti kad diplomiraš. Ok? Tri mjeseca su, čini mi se, dovoljno vremena da...

- Ok. - prekinula me je nehajno, ispila vino i djetinje veselo poskočila. - Aj’ da stavimo prsten!

Prsten je bio prevelik.

Pogledali smo se i prasnuli u smijeh.

- Je**ga, valjda ga netko tu u gradu može smanjiti.

- U Staroj Čaršiji, ne beri gajle, sutra... - izgovarala je kroz poljubac, pritišćući me tijelom prema dolje.

U poljubac. U sklopljene oči. U dodir zuba o zub, jezika o jezik, jezika o kožu, kože o kožu, pore o poru, bedra o bedro, u dah u dahu, u kap znoja na prsima... U bljesak. U vrisak. U tišinu. U san.

U sutra.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.