Ivan Nivan iznenadio me lijepom serijom fotki divljih makova, koji su ovih dana preplavili njive, puteve, jaruge, kanale , potoke i rubove poplavnih livada. Potaklo me to na razmišljanje kako najveća ljepota mora u sebi imati dodir divljine, i nekako, spiritualno gledajući, mora biti uzaludna, bez svrhe pokazivanja, natjecanja, ultimativnog divljenja. Mak nije otmjeni turčinak, i nezamislivo je da cvate iza ograde, na uređenoj gredici. Mora stajati negdje izvan urbsa, izvan gužve, asfalta, histerije, da bi mogao dati boju tim krajolicima, kakve smo posljednji put vidjeli na platnima impresionista i bakinim dragocjenim goblenima.
Mi putnici vlakaši pamtimo ih rasute između željezničkih šina, kamo su dospjeli sa zrnjem rasuta žita, koje se nekada prevozilo u teretnim vagonima po cijeloj Panoniji. Taj čudesni PUT MAKOVE SVILE je čaroban, ide po cijeloj Panoniji, i kao neke krvožile opisuje povijest kruha, tajne ruralne civilizacije od koje smo kukavički odustali, kao i od mukotrpno stečenih darova zemlje. Fiziokratski svijet nestaje pred invazijom tehnike: jedino se makovi ne daju, i kukolj i različci, od kojih nabiru najljepši buketi ljeta, dostojni carskih barjaka i vezenih brokatnih pokrivača u ložnici. Boja krvi, strasti, plamena, ujezgrenja i životne snage oduvijek je veselila ljudsko oko.
Ja volim i onaj poganski, mitološki svijet u kome borave neobična božanstva, poput Ištar, izide, Cerere, pa rado zamišljam, kako prolaze poljem, njišući raskošnim bokovima,kiteći se vijencima i narukvicama od plodova i cvijeća i zaliježući u klasje, pokošenu travu, žute stogove i šušurave djeteline. Posve sam sigurna da svaka od njih stavlja mak u kosu i na prsa, pa onda pozemljari, kad jednom okuse od tih ljubavnih narkotika, samo sanjaju i grozničavo traže nebesko mlijeko, od kojega se leti i progovara ptijim i zmijskim jezicima, pa nikada više ne želiš sići u maglu i dolinu i stvarati zimske zalihe, ni misliti na starost, bolest ui smrt.
Makovi poznaju samo zanos, jednokratnost, ludilo postojanja na suncu i apsolutnu pomirenost sa sudbinom: da će se od prvog jačeg vjetra ili slučajnog dodira raspasti u ništavilo, nepostojanje, svetu prazninu nirvane izvan bilo čijega pogleda i prisutnosti.
19. svibnja 2020.
Flora Green
Fotografije : Ivan Nivan
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.