utorak, 28. travnja 2020.

Zorica Antulov | Nisam ja zemljo...



Nisam ja zemljo ona koja zna
mekanom rukom tražit ti ljepotu,
život potaknut,
pokrenut tvoj dar,
zahvalit suncu ,
kiši
na životu.
Djetetu grada nisu znane zore i
zlaćane ure poljskih predvečerja.
Sunce što gasne dok kukuruz cvate
samo je slika odnekud što osta ...

Nisam ja zemljo vladarica tvoja,
makar me zoveš i pozivaš: budi!
Ja ne znam tajne ljepote dok cvate
vođene svjetlom zora što ga nudi.

Al' možda baš zato tako ludo volim,
luđački volim polja neorana,
livade divlje
i visoku travu (prirodu moćnu što mi brani hod) .

Možda baš zato plačem kad je kose
i kad pale zemlju za što bolji rod.

Nemam ja zemljo ruke što te vole
i nikad im nećeš uzvratit ljepotom.

Ja te volim srcem kroz podatnu blagost
al' još luđe zemljo
i cijelim životom
volim te kroz divlje cvijeće koje boli,
kroz visoku travu nikad košenu,
kroz zemlju što urod meni dati neće,
kroz pelud života svijetom nošenu ...

Kroz pelud života svijetom nošenu
ja te volim zemljo,
ja te štujem zemljo,
štujem uzvišenu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.