nedjelja, 12. travnja 2020.

Oleg Antonić | Jaje


I.

Svakom znanom bitku preteča je – jaje:
mjesto gdje se začne, s kojeg će se poći.
U njemu suština još je bistra rosa
prije neg se skrutnu naličja u kosti;

obrazinom skrije znalački se duša
čineći se tvarnom, otisnutom, stvarnom;
kao da ne lebdi maglicom bez kraja
leglica tek mlada budućih skrutnuća.

Učini se čudom početi sa zrnom,
pa proplesti čipku, žiljem, k nebu, glini.
Misliti mogu da titraju to sjene
oko čiste svijesti, srca smrti tmine.

To jedva da snaži u rubnoj dolini,
dok strujim bjelanjkom, pothlađen ploštinom.
Trudnog kad me oblak izlegne uz greben,
zgrijem se u trenu, otpušten u perje;

jato prhne mrena s osamljenog lica;
raskriljeni termal otplahne sve smutnje;
bogohulnim nađem blagovati slutnje
bivajuć sa svijetom cjelovita tica.

II.

Vatru kroji jaje. Ime mu je voda.
Dok napaja stablo, iskre u njem kliju.
Kad presahne izvor lomača sam strasti
povodanj mi zadnju zgasne zraku žudnje.

Uspravne do kraja, vale k tlu se krošnje
oblizujuć uzduh postojanim plamom.
Zgarište sam krotko kad sam dijete krijesa;
hrpa tromog bijesa pateći bez vrenja.

Kovine se kale u jajetu ognja
što pepelja zemlju i plodnost joj krijepi.
Sažgane sam srži kao lijeni kristal,
s oskudicom žara nosim glad u sjeme.

Tekućinu svježom održava zemlja
sažimanjem kvasa u čestice sušte.
Vuče li me želja ispirati zlato?
Ili mi je draže hrđati u blatu?

Stabalje se leže iz metalnih jezgri
pobuđenih vodom da razviju vlakna.
Sječivo me kreše zasićenog sudbom,
navala mekote ovjesi mi grane.

III.

Potok skrene uvis, list razbukta zrakom,
kaskadama daha prizemlji na konak;
da humozno sažme, da izmrijesti soli,
da podupre vrijeme valovima mijene.

Segne li me krijesta hvatom koji davi,
okrenem se svome suhozemnom putu,
stopalima mekšam neuništiv lišaj,
nesilicu vabim klateći se pomno.

Prvi korak vlada ravnotežom trećeg
vrletnom dok stazom brojim kratke milje.
Petoga kad kročim, ishodište taknem,
promašivši za vlas usporedne zbilje.

Iz jajeta jaje u jaje se leže;
rođeno u smrti neumrlom teži.
Sežući u zrelost djetinjstvima novim
s površine družba kljuje put k nutrini.

Mućak srče slijedom jalovih joj djela.
Nevjericom neće iscijeliti rane.
Tek će brižni vrtlar pokretima gipkim
u drač djenut čari odavno mu dane.

IV.

Iz jajeta skromnog, sve dok mirno zrije,
lako se ispile neviđena krila,
pa razmašu oblik ralu divljih trava
svijajući marno kolijevku za - zmaja.

S njim iščeznu međe iz rovita kraja;
besmislice listom ustuknu pred smijehom;
gdje sam slijepac pustom glavinjao lijehom
prometne se šuma nedoglednog sjaja.

Razvoj u pomutnji, kakva često biva
kad nasrću namah jedna strast na drugu,
zametku će mekom pritezati breme,
saplitati strahom valcer nježnih struna.

Strukturu dobrote naruši raspeće
muteć sliku svrhe kojoj mlado stremi.
Hoće li se splesti s prvom padalicom?
Ili će mu biti što će slučaj htjeti?

Kakve li se tajne zamute u jaja!
Zagonetkom zori svako već po sebi,
k tome bližnja grije, napaja i pije;
da nijedno ne zna kud putuje gnijezdo.

V.

Sjedim li na kojem ne znajući mjeru
osvit novog bića zaprest će se trajno.
Minut će mu faze bez traga u svijetu,
sklupčane u kutu tvrđave bez vrata.

Kvrcnem li ga rano, iz njeg svemir curi.
Moglo je biti, a razlijeva se gluho.
Zalud slinom lijepim krhotine volje;
od jajastih zviježđa ostadoše sprudi.

Klisurinu motrim; koru sporog zrenja,
zastor preko scena neželjene patnje,
pobačene točke propupalog bola,
otpor prema svemu što strši kraj tornja.

Pukotine vrebam. Oprimci su slabi.
Znam da bi nam moglo desiti se jaje;
cijelo kao more, jedro kao sunce;
samo da nas manje prespava pod križem.

Otkuda nam gordost „kolom sreće“ zvati
kad se zlatotopka prevrši u čemer,
posvemašnji rasap kad navrši s freskom;
ljuske kad se ljube u babuški ruskoj?

VI.

Jaje samom sebi jajetom će biti
samo u raspri o vrutku postojanja.
Drugo sve je tlapnja slabokrvnog uma:
tegli mrav niz bubanj; žeđ slonu jest sudnja.

Jajetu je jaje od zrcala vijenac.
Bliska lica klize grotlom karnevala;
rodoslovlja sričem, zamjenice mjerkam:
Ja sam? Ti si? To je? Koji? Čija? Tvoje?

Te su dvojbe prazne. Svak u svakom diše,
zasijan u struju prije pamtivijeka,
dosijan u drugog vrtlozima tijeka,
u privide jastva prosijan iz istog.

Izvor je na ušću; stoga sve još tu je:
Venecijom plovi Angkor Vat u cvatu;
Teba slavi nazor kasne Altamire;
Vučedolka šara elektronska jaja.

Ljepljiva će prošlost u klisku budućnost.
Ukrašena marom lomnih magistrala,
raštimanih fuga, nebrušenih leća;
košara je ova šarena od muke.

VII.

Ma što da će sutra, danas već jest jaje;
mjesto gdje se začne, vrijeme da se kreće;
stamene suštine uzavrela rosa
u koštani kalup naličja gdje lije.

Što ću; kako; takav; nestalnog mi tijela?
Plodove se rijeke niz mene još cijede!
Kaleidoskopom dok se pjene boje
oči moje sijede, plodva već mi blijedi...

Pustim li se miru svagdanjeg iskustva
filigranski okov pozlati mi obzor.
Ustanem li prazan od carskoga stola
svaki mi je udah vazda novi Uskrs.

Što je bilo prije: bitak ili jaje?
Jesam li u drevnom potkovan žumanjku?
Mogu li bez triješća održati plamen?
Upitnik je zvono pravocrtnog zora.

Namotana svila uvije spiralu.
Vrtim li vreteno, tusto, neprozirno,
mnoštvo vidim niti, odvojenih, ravnih;
s vrhova se smiju dva uredna gnijezda.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.