Kolumne

četvrtak, 30. travnja 2020.

Mirjana Mikulec | Taxist


Ranim jutrom izlazim na ulicu, svježe uređena za godišnji liječnički pregled. Prometna gužva već je počela, a moja bolnica je na drugom kraju grada. Nemam živaca za uobičajenu stisku po tramvajima, pa na brzinu odlučujem za taxi. Rijetko ga koristim, kao pravo dijete sela doživljavam ga kao nepotreban luksuz, ali ovo je posebna prilika, osim toga nisam više mlada i preispitivanje funkcioniranja moga tijela moglo bi mi donijeti neugodna iznenađenja. Iako su me već prije upozorili da ne koristim taksije koji stoje na stajalištu i čekaju mušterije, jer su skuplji, već da naručim neku od jeftinijih varijanti preko aplikacije na mobitelu, nisam se pripremila, a sad je kasno da to proučavam, u stisci sam s vremenom. Obećavam sama sebi da ću vještinu korištenja mobitela za razne usluge svladavati čim ovo prođe, i ako prođe uredno.


Na prvom stajalištu prilazim taksiju i pomalo nesigurno upitam urednog starijeg gospodina pokraj auta, bi li me odvezao u Dubravu i koliko to košta. On naravno odmah pristaje na prvo, a drugo pitanje prešuti. Pitam još jednom, on odgovori: nije puno. Dobro se sjećam uputa da je u taxiju obavezno tražiti da se uključi taximetar, ali naučeni oprez ne uspijeva se izboriti, pa po tko zna koji put u životu kažem sebi: nekako ću to platiti, bit će mi to škola, a i zaslužila sam da bar jednom ne mislim na novce; samo da se ne zamjerim. Zapravo nikad nisam ni shvatila kako ću znati da je taximetar uključen.

Ulice su napućene autima i mi se sporo probijamo preko centra. Ne znam da li vozimo najkraćim ili zaobilaznim putem, jer ja iz svoje periferije dolazim u grad samo uobičajenim tramvajskim linijama, a i tada sam zaokupirana nečim drugim, a ne putanjom kretanja. Ne znam tko započinje razgovor, vjerojatno šofer, da mi skrene pažnju. Govori pravilnom štokavštinom, pretjerano dotjeranom kakav je i on sam. Mislim da me pita kojim putem želim ići ali ubrzo shvaća da nemam pojma koji bi to put trebao biti. Prvi put idem u tu bolnicu, velim, imamo zakazani sistematski pregled, a svaki put obavljamo ga negdje drugdje. Sam odlučuje gdje će me ostaviti i daje mi upute kako ću do glavnog ulaza. Malo šutimo.

Šutnja je neugodna, a put još dug, pa ja nastavljam razgovor. Kao da se opravdavam, pričam da sam nevješta u upravljanju autom, da trebam tamo biti na vrijeme, da imam tremu. Nekako malo pomalo dolazimo i do obiteljskih stvari. Priča o svojoj ženi i djeci, o problemima koje ima, ne pamtim točno o čemu se radi. I ja njemu govorim o svojoj djeci, o sinu koji je liječnik, o tome kako je to težak posao, a slabo plaćen, o tome kako unatoč tome on voli svoj posao. I taman krenem još pričati o tome kako bi bilo bolje da je završio neki drugi fakultetet i da radi nešto „gospodski“ bez muke, kad me prekine: Ali gospođo, on radi plemeniti posao. To nikakvi novci ne mogu nadoknaditi. Budite sretni što imate takvog sina.

Ogolio me je tim riječima, u trenu sam ostala bez naslaga nesigurnosti, nezahvalnosti, gluposti, primitivizma. Izlazim iz taxija i plaćam uslugu koja košta kao godišnja tramvajska karta za umirovljenike, sretna, kao da sam upravo dobila zdravlje na dar.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.