ponedjeljak, 27. travnja 2020.

Ivona Filipović | Nema te

Jesen je…lagani povjetarac dize prašinu s ceste po kojoj hodam. Sunce već polagano iza velikih
brda nestaje.
Pokraj mene zagrljeni šetaju oni. Neki nepoznati dečko, nepoznata neka djevojka. Smiju se.
Smiju se kao i mi nekada. Lagano ga je lupila po njegovom snažnom ramenu, uz glasan smijeh
pobjegla nekoliko metara od njega. Izaziva ga, njegovu ljubav na testiranje stavlja. Bježi još i
dalje od njega. Smijehom ga zove: „dođi“ i on dolazi, hvata ju,snažno ju stišće u svoj zagrljaj,
nježno u čelo ju ljubi, stišće ju uz sebe kao da govori više mi nikada pobjeći nećeš. Ona se i dalje
glasno smije. I njegov lijepi osmijeh izmamila je. Zaljubljeni su. Zaljubljeni jedno u drugo.

Sjećaš li se, zaljubljeni kao i mi nekada. Sretni. Kao ti i ja jednom. On i ona, kao ti i ja.
Sjećaš li se kako si ti mene tako nekada grlio. Ljubio nježno, od svijeta me štitio. Govorio mi
nikada pustiti te neću, zauvijek bit ćemo jedno. Ne ti i ja, zauvijek mi. Ali nisi me upozorio,
nikada mi rekao nisi da i zauvijek ima svoj kraj. Nisi mi rekao koliko boljet će kad zauvijek
prestane.

Gdje li si sada da od boli u svoj zagrljaj me sakriješ, gdje li si sada kad trebam nekoga da je uz
mene? Sada kada duša mi je umorna, kada duša mi je od boli slomljena. ti koji srušio si snove mi
sve, ti koji slomio se me, samo ti od bola zaštititi me možeš.
Ubrzavam svoj hod cestom, žurim, kao da na kraju puta stajat ćeš, da kao nekada čekat ćeš me.
Uspomene me trgaju, tražim te, zasigurno si se negdje sakrio da kao nekada iza grma iskočiš,
preplašiš me, a zatim me nježno poljubiš, ali nema te.

Tvoje ime ponovno na mojim usnama je…zovem te da dođeš, umorna sam već od tvoje igre,
dođi, molim te, dođi da te napokon vidim, da napokon čujem tvoj glas, da vidim onaj lijepi
osmijeh, dođi, trebam te…dođi, molim te.

Tražim te, ali nema te.

Još je u meni ostala nada da na kraju puta čekat ćeš me, smijati mi se kako si me zeznuo.
Ubrzavam svoj korak još više, samo da te vidim, da napokon te nađem…
evo ga, već pao je i mrak, noć je tmurna, ni zvijezda nema, ne trebaju, moje oči pune nade
svijetle i ljepše od njih.
Nada. To je nada u njima. Nada da me nestrpljivo čekaš.
Srce je ubrzalo ritam kucanja, moji dlanovi se znoje, zrak jedva da i mogu udahnuti, tu si…još
samo par koraka i naći ću te, još samo malo...i evo ga.

Kraj puta je. Ali ti nisi ni tu… više te nigdje ne mogu naći, više te nigdje nema. I nada u očima je
umrla moje vruće suze podsjetnik su toga. Suze koje podsjećaju nekada si bio tu, nekada smo mi
bili onaj zaljubljeni par, ali naše zauvijek došlo je do kraja.
Ja sam tu, suze mi teku, a tebe nema da ih obrišeš. Ja sam tu, a gdje li si ti sada? Tražiš li me
kao sto ja tražim tebe? Sjećaš li se mene, sjećaš li se naše ljubavi?
Eh da samo znaš kako mi nedostaješ, kako mi nedostaju tvoje priče, kako nedostaje mi tvoj
dodir, kako nedostaje mi onaj tvoj zagrljaj u kojem kao princeza osjećala sam se…ti si bio moj
zaštitnik, ti bio si moja ljubav.

Hajde ponovno mi dođi, pa svojim snažnim zagrljajem od svijeta ponovno me zaštiti.
Ako jednom ponovno poželiš ruke koje čuvat ce te od svijeta,kad ponovno poželiš poljupce pune
nježnosti, ako poželiš ikad ljubav koja ruši sve granice u svojim uspomenama me potraži. znaš
da bit ću tu.

Jer moje zauvijek kraja nema.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.