Igor Petrić | Dani prolaze

Utorak!
Sasvim običan dan taj utorak.
Znam, ponavljam se, ali kažu
utorak je dan za ponavljanje.
Ako ne znaš, eto upravo si saznao
što mislim o njemu.
Danas ću napraviti nešto
što već dugo nisam ili sam eto zaboravio,
ostavio namjerno, neodgovorno.
Pripremit ću se unaprijed za
sutra, jer sutra je novi dan.

Srijeda!
Nevjerojatan zaključak, nakon utorka, srijeda.
Što ću u srijedu? Ništa!
Znam da dolazi
…

četvrtak
i svašta mi se mota po glavi.
Mogao bih ovo i ono, ali zašto. Čemu?
Ništa od toga. Sve je nekako u magli.
Ta dva dana jesu, ali kao da i nisu.
Pamti li ih itko? Neka im sve moje srijede,
i četvrtci. Meni su bezlični. Poklanjam ih
bezuvjetno.

Petak!
Da… To je to! Možda ću u petak drugačije?
Pustit ću sve vrećice iz ruku.
Neka tresnu o pod i raspadnu se.
Briga me. Subota je blizu.

Subota!
Dan kao niti jedan drugi.
Vrijeme za kavu, ručak na brzaka,
malo pospremanja i što još?!
Ništa mi ne pada na pamet.
Što se još može napraviti subotom?
Siguran sam u jedno. Pazit ću
da mi ipak nešto ne padne,
ne tresne na glavu.
U njoj je sve ono moje
što još mi uvijek treba.
Nedjelja samo što nije. Tako je blizu.
Šteta što je subota na zalasku,
jer nedjeljom mi se uglavnom ništa više,
a ni manje ne da.

Nedjelja!
Sve što započnem nema smisla.
Ništa ne dovršim na vrijeme.
Minute prolaze sekundama.
Prolazim i ja pored vrećice od petka.
Uskoro će ponedjeljak
i tad se sve vraća u kolotečinu.

Ponedjeljak!
Teško se budim.
Dosadni alarm ubija. Ustajem. Korak po korak.
Sjetim se da je sutra utorak, pa srijeda, četvrtak
i sretan napravim onaj mali, krivi,
jedan jedini, neplanirani ranojutarnji korak
i… jebena, glupa, odvratna vrećica od petka,
na moju žalost,
učinila je svoje.