Kolumne

utorak, 24. ožujka 2020.

Božica Jelušić | Teret i kako ga nositi





Kad smo bili mali, igrali smo neku šašavu igru, koja se zvala DAJ BOG JOŠ VIŠE TERETA. Sastojala se u tome, da jedna osoba (dijete) sjedne i poviče tu rečenicu:" Daj Bog..."a slijedeće mu dijete sjedne na koljena. Naniže se tako "linija" od desetak mališana, koji se kikoću, njišu, krevelje i na kraju padaju u prašinu, jer onaj prvi više ne može izdržati. Čini se da u životu zadržavamo sličan model, zadajući si nove i nove zadatke, stječući nekretnine, vozila, poslove, imanja, zemlju, stvari razne, koje nam život u golemim balama i paketima stavlja na koljena.

Koljena škripe, zglobovi poboljevaju, naša voljnost opada, ali mi stalno zanovijetamo nebesima: "Daj Bog, daj Bog...". I tako to ide, do jednoga dana, do bolesti, potresa, gubitka drage osobe, do sučeljavanja s činjenicom da smo stari i rizični i da nitko na nas više i ne računa, osim možda, da bi rado neke od naših tereta naslijedio. Naravno, kad jednom spoznamo kolika je cijena "kožica na pazaru", kad vidimo kako staračka kičma puca kod teretom, shvatimo da zapravo robujemo toj djetinjoj mantri, koja se na čudovišan način protegnula na cijeli naš život i materijalizirala. 

Rado bismo se tereta i riješili, no stvari NAS posjeduju, pozlatili smo ih sjajem uspomena, utkali smo u njih svoje talente, taština nam ne dozvoljava da sve to odložimo na stranu, te da zadnje kilometre puta prijeđemo lagano, s pouzdanjem u Providnost i osjećajem da smo svuda bili, svašta probali i iskusili, dovoljno toga svojim znakom opečatili, pa nije ni bitno kamo će vjetar odnijeti naš pepeo, bačen s visokog mjesta na sve četiri strane svijeta. Svjesnost je najveći dar poklonjen čovjeku. Da znade ocjeniti vrijednost trenutka, da se ne pouzdaje u tjelesnost, već snagu i prodornost duha, da može dati ljubav i pažnju do posljednjeg trena, da sebe ne smatra nezamjenjivim, da u svakoj nevolji nađe trag nečega što ga uzvisuje nad trenutkom- to su željene osobine "višega čovjea", kojemu vazda težimo.

Stoga promijenimo mantru: Skini Bože terete, daj nam više nas samih, imaj milosrđa za našu nesavršenost i djetinje želje iz davnina. Ostavi nam svijet na povjerenje, još ovoga puta, možda ga uspijemo spasiti i popraviti. Novi krug postojanja opisuje dječja ruka, i neka ona slatke terete nosi, a one teške blokove neka podiže snažnom mišlju i voljom, telekinetički, vođena višim naumom i nesebičnim nakanama. Novo doba i novi ljudi znat će o čemu govorimo, pa makar to bilo i s druge strane zrcala, u paralelnoj stvarnosti.

24.ožujka 2020.
Ilustracija: Ansel Adams; Yosemite Valley, California

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.