Sven Adam Ewin | Poslanje pjesnika

Što me to stalno ustavlja u hodu?
Kad nebu stremim – što me dolje vuče?
Nekakva greška u genskome kodu,
Što me pred ciljem baca u klonuće.

Pa hrlim svome Bogu. Ne znam što ću?
On susret sa mnom izbjegava spretno.
A to što vrištim da Ga ljubit hoću,
Njemu je, vidim, skroz indiferentno.

U svaku čašu meda točim tugu.
Protivan svijetu. Neusklađen s dobom.
Kamo god krenem, vrtim se u krugu.
Onda stanem. I pričam sam sa sobom.

Pričam i pričam, sve na istu temu.
I pričam, pričam, a ne znam o čemu.