Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 15. siječnja 2020.

Ružica Miličević | Samobolja



Ruka joj se osušila, mašući kroz prozor na nepcu,
Drži unuke da ne padnu u Nedolaz.
Miluje prstiće, uzdiše.
Njena zemlja je rastočenu na one koji odlaze i one koji ostaju.
Smijeh dječji, ranu njenu liječi.
Usta vraćaju djecu kroz grudni koš.Tu ostanu i zajedno se smiju.
Piše kamenom u prašinu, pismo pogleda u sumrak.
Pred kućom se ponekad ukaže put, širok kao
crveno more, osvijetli praznu zemlju, i ode.
Ona ustane, i pogurenom tišinom zatvori vrata.
To je samoća na jeziku kojim nikad nije progovorila.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.