Oleg Antonić | Valcer za ranžirni kolodvor

  (o stoljetnici leleka sebra)


Kad mi je prsište nakovanj,
svaki me dah jadom potkiva
stanem li s plesom kroz nanose.

Hvala na zraku bez tereta!
Hvala za izlaz u dvorište
bivših i budućih skladišta.

Hvala ti trebam li biti jak,
hvala ti moram li biti sam,
raznesen dugama,varkama.

Tebi se naizust utječem,
kruneći propale pragove,
ne znajuć gdje si, ni jesi li.

Bruji mir svodova, tornjeva;
prebirem razraslim harfama,
izranjam slijep u nebesima.

Da nisi tamo gdje biće je
oblikom vlastitim nagnano
beskrajem gasiti pučinu?

Tronut se ćutim od pomisli
da nit sam u jedru svjesnosti
što hvata vjetrove shvaćanja;

pigment kad već nisam stanični,
ni tkivo pluća usplamtjelog,
niti stvor sa šumom srastao.

Davno su čula odstupila
s pletiva širokopojasnih;
služe još tračnice, skretnice.

Putujem s braćom i sestrama, jedno smo unatoč svadbama sočna što usplođa vapljahu, sklonivši nastranu čuđenje u svemu da živom tečenju trajnije samo je sjemenje. Jabuka, nar ili ananas; voćnjak se prostre u zaborav, svitak da istrune prepisan. Odonda ognjišta stoluju, mlade se lomače školuju cijediti život iz pepela. Majmuna tri ustrajavaju, tvojim se nadimkom kuglaju, dlanove kvase do kostiju. Cinici pljuckaju sveudilj, narcis u srazu je s paunom; rastu im prsti u ranama. Blistavi orator zaziva gralove uskislog besmisla, kapljično gljivicu pošalje. Zalegne bundeva ledinom sućutnim gnojena stajnjakom; ljetina uzleti uzalud. Mine u žudnji bandoneon; veselo zableji bjesnilo suhu dok cucla oklagiju. Vidiš da djeca ti putuju dolinom smaragdnog šumora i mniju da viju pustinjom. Hlape iz blata na plamenu, bunca im brmbeč pod srcima: aj, phirav mange, joj, korkoro; ili se odvažno gužvaju, škrge na palubi žeženoj, dahćući vrebajuć uknjižbu; ili pak odsutno snivaju tanahnim cvatući boljkama svoji na svom da pribivaju... Gledaš, i ne možeš pomoći. Kontrapunkt mjesečar ne čuje; zametne dimnjačar krijesnicu; (reći će mi da sam napušen,  htjet će me svezati košuljom) milosti sve si već razdao. Pod svakom su granom plodovi, staze su krcate razmjenom, svaka je bistrica zrcalo, s grebena gromom kad klesane sabire saprane zavjete, nizini da puni riznice; jedni da drugima možemo klimave ljestve pridržati, glave u groznici klonule. Šaren je naramak darova, čaša je spoznaje bezbojna, bio mi lipanj il' prosinac: i kad se sapinje klancima, i kada klizi ravnicama, teško će vagon do utoka zaglušnom tom kompozicijom; žabljim gdje rastrojen gledištem taloži trunje pod vjeđama. Valja li odbojnik izuti? Zapeklim stopalom pipati? Trag tvoj? U sjenama? K obali? Trebam li besjedu, hostiju? Zar (lakše već plešem vlakove) izvireš, uvireš, u meni? Opruga prihvati pitanja. Približna posluži predodžba. Čekam da kucne me čekićem. Sve što znam o tebi dosegne: ljubim te - imam te - imam se; paperjast prkosim željezu. Bezmalo ništa te ne tražim. Imat ću snage... pa... bar za dah, dok tu sam, bio star ili mlad. Jedino, molim te, pomagaj s dostatnom budnošću zastati kada sam sit, a jede me glad; kada je hlad ime za pad, kada bi slad glumio sklad, kada u had ne da mi jad,