utorak, 7. siječnja 2020.

Natali Šarić | Božji miraz



Pogureni starac sjedi za stolom od vijeka.
Laje pašče oronulo, a nigdje čovjeka.
Nasred žita proklijala, zatinjala svijeća,
na zid baca, od megdana potrošena pleća.
Ispred njega rumeni se vino koje sijédi.
Iznad glave draga slika nikako ne blijedi.
Na dlanu mu na nju spomen - tek komadić prȅđe,
amajlija protiv tuge, otkad ona prijéđe…
Uz puteljak, davno vezen, nema dragog stada.
Nisu valjda zaslijepljeni svjetlom velegrada…
Sama želja da se duša nasred grada skrasi,
svaku iskru koja vrijedi, ko svijeću ugasi.
Pogureno starče vene i u sebi plače.
Do njega se lomi miris otvrdle pogače.
Zatreptao trošan dukat u korici hljeba.
Uzdahnulo prošlo doba… čulo se do neba.
Kaplje vrijeme i truni se, ko Badnjaka grana.
Sam ko Mjesec iščekuje jato sa svih strana.
Cio život - sirot miraz, sad je tu… na stolu.
Još ih nema, a Božić je već na pomolu…

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.