Kolumne

ponedjeljak, 6. siječnja 2020.

Dragan Aleksić | Ed i Luisa


(radijska ljubavna minijatura)

    Bilo mi je trinaest i po godina kada se ona doselila u kuću preko puta. Kasno letnje posle podne. Sunce je zalazilo iza parkića na kraju naše ulice, pet kuća dalje. Lopticom sam gadjao bejzbol rukavicu privezanu za stablo kraj naše garaže.

    Sedela sam na tremu. NJegova loptica se odbila od drveta i preko puta doskakutala na naš travnjak. Ustala sam, uzela lopticu i pošla da mu je vratim. Susreli smo na sredini puta. Nikada pre nisam videla tako mršavog dečaka. “Bože, ti si tako mršav.”

    Jeste. Bio sam jako mršav. Dobro sam jeo, radio ujutru sklekove, u školi trenirao sa bejzbol timom. Ali ništa od mišića. Bio sam kost i koža.

   Sledećeg dana smo oko podneva prošetali do parkića. Jedan tobogan, jedna klackalica i mali betonski bazen sa peskom. Okolo u krug žičana ograda. Malo smo se dobacivali  njegovom lopticom, malo se klackali.

    Kada je počela škola, išli smo pešice do raskrsnice na drugom kraju ulice. Tu smo čekali školski autobus.

    Sedeli smo jedno kraj drugog. Na povratku isto. Posle smo sedeli na mom ili njegovom tremu, ili smo išli u parkić. Zimi smo tamo pravili Sneška Belića.

    Kada mi je bilo sedamnaest i po godina, otišao sam na dve nedelje u Čikago. Rekao sam da ću da joj pišem.

    Prvu razglednicu iz Čikaga mi je mama donela u sobu. “Ed je stvarno fin mladić, pisao ti je iz Čikaga.” Sledeće nedelje sam ja uzela razglednicu iz poštanskog sandučeta. Otišla sam do parkića, sela na spuštenu stranu klackalice i pročitala šta mi je napisao.
   
    Bilo nam je osamnaest godina. Svakog dana zajedno.

    On me nije niti jednom uhvatio za ruku, niti zagrlio.

    Sedeli smo na klupi iza tobogana. “Da li želiš da se udaš za mene?”

    Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga u oči. “Da li me ti voliš?”

    Odgovorio sam da je volim. Odavno.

    Pitala sam ga da li me voli malo ili jako mnogo.

    “Mnogo te volim.”

    “Nismo se ni poljubili. A ti me pitaš da se udam za tebe.”

    Približio sam se njenom licu i poljubio joj usne. “LJubićemo se celog života.”

   Naš prvi poljubac. Niko srećniji od mene.

   Pitao sam je da li ona mene voli.

   “Uz mog oca, ti si jedini muškarac koga volim.”

    Poljubio sam je još jednom. “Ti ćeš da budeš moja žena.”

    Otišla sam kući. Otac je sedeo na sofi u dnevnom boravku. Sa radija se tiho čula pesma Roy Orbinsona “In Dreams”. Otac je držao zatvorene oči. “Papa, ja ću da se udam.” Otac je otvorio oči i začudjeno me pogledao. “Ne. Nećeš. Ti imaš mozak. Ti ćeš nešto značajno da uradiš od svog života.” Sela sam pored oca. Naslonila glavu na njegovo rame. “Papa, ja ću da se udam. Ja ga volim.” Otac me je zagrilo. “Hm… Znači tako. Dobro. Nikada nisam bio protiv tvojih odluka.”

***

I bili smo srećni. Svakog dana. Uvek. Sve ove godine. Celog života.

Da. Bili smo srećni.

I sada smo srećni.

Da.

***

I vi budite srećni!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.