Kitana Žižić | Bez trećeg leta izazova nema

To bi trebao biti moj treći posjet Australiji. Prva dva bila su uvjetovana čežnjom i stoga neupitna. Godine 2012. ljubazni direktor Stano-uprave, koji me zvao Ljube (ne samo mene), razumio me srcem i usprkos lošem tajmingu, vremenu izrade završnog računa, pustio da ostavim Financijski sektor obezglavljen i odem u susret prvoj unuci. I on i ja dobro smo znali da su sve pripreme temeljito obavljene, a osoblje vrijedno i sposobno.

Drugi put je ozračje bilo drugačije, nabiveno nervozom i lošim slutnjama, jer novi direktor koji je na prvi pogled ostavljao dojam mladog i sposobnog intelektualca, na drugi je pogled iznevjerio sve, i struku i tvrtku i zaposlenike, sve osim šačice pijuna.Jer, njemu je samo bilo stalo pronaći put osobnog bogaćenja, ne mareći za tvrtku na čelo koje je došao stazom posutom nakanama stranke, koja ga je iznjedrila.

Bila sam od rijetkih koja mu se otvoreno suprotstavljala i, zahvaljujući dvostrukoj moći kao rukovoditelj Financijsko-računovodstvenog sektora i predstavnik radnika u Nadzornom odboru, otežavala mu realizaciju namjeravanih psina.

Kad je trebala svijet ugledati moja druga australska unuka, znala sam da će mi rado udovoljiti. Što dalje od njega i što duže, to bolje. Godina je 2016. Uz cijeli godišnji odmor tekuće godine, ostatak prošlogodišnjeg i mjesec dana neplaćenog dopusta, eto mene na drugom letu za Australiju.

U to vrijeme Europom i drugdje po svijetu zaredali su brutalni teroristički napadi te sam se na aerodromu u Londonu, stalno preplašeno ogledavala oko sebe. Nije bilo ugodno, ali kad te vodi ljubav bez premca, nezaustavljiv si usprkos svih prepreka.

Nebeskim plavetnilom iznad paučinastih oblaka, nakon Dubaija prizemljila sam se u Sydneyu. Unuka je još bila ušuškana na najsigurnijem mjestu na svijetu, u majčinoj buši (rekla bi Leona). Iskreno više bih voljela da se već transcendentirala u naš zemaljski varljivi raj, kako bih izbjegla sve strepnje i brige, koje stegnu nonino srce dok se srećica ne ukaže.

A sreća je bila toliko žuta, kao da joj je otac netko žute rase. Izlagali smo je suncu i strepili, dok ja nisam posumnjala da je za sve kriva kurkuma. “Stavljaj kurkumu u sve što kuhaš, ne mijenja okus jelu, a puno je zdrava”, rekla mi je kćerka po dolasku.

Nakon tri mjeseca trebala sam se oprostiti. Dozvoljenom boravku bližio se kraj, a i povratak na posao nije mogao više čekati. Svi u tvrtci sretni osim glavnog, koji se požalio povjerljivim doušnicima: “Vraća se ona aždaja!”.

A “aždaja” je umjesto u Splitu, taman na svoj rodni dan, nazdravljala sama sebi u Hong Kongu, ali ne posve sama. Kuckala se pivom sa dvije vremešne ali simpatične Australke.

Radi problema sa rashladnim sustavom zrakoplova, povratak je kasnio za jedan dan. Uzletjeli smo nad Sydneyem i neko vrijeme let se odvijao neometano, a onda nakon četiri sata svi pregrijani zajedno sa pregrijanim avionom, sletjeli smo ponovo u Sydneysku zrakoplovnu luku. Prespavali u hotelu kompanije Qantas te nakon prvotnog šoka i dosta stresa uslijed neprospavane noći, nova ruta je bila bolja od one plaćene. Kraća, avioni bolji, pivce za živce izvrsno, sve zahvaljujući Australkama Myra i Ann, koje su me prigrlile kao svoju štičenicu.

Kad je kucnuo čas rastanka, one su krenule za London a ja put Munchena.

I eto mene pred novim letom. Ovaj put nitko se ne bi trebao roditi, barem koliko ja znam. Ali želja za zagrljajima voljenih je uzajamna. U meni glas govori da bih trebala otići i da to toliko želim, ali neka me zebnja obuzima. Slutnja nečeg neizbježnog, što ne mora nužno biti lijepo. Možda se ovaj put zagubim u transferima i nebrojenim gateovima. Možda mi prošle godine, koje nisam ni zamijetila koliko brzo prolaze, unose nered u misli i hrane nepotrebne strahove.

Ali kad mi je odobrena viza, sve je nestalo poput dima. Razbistrila se i volja i forca. Sestra se čudi mojoj hrabrosti da u ovim zrelim godinama, ponovo sama idem na put. Kaže da sam heroj.

Heroj ili ne, ostavljam muža, ostavljam sina i njegove ljepotice i ostavljam zimu. U kinu srećem onog nevoljenog direktora i obavještavam da ga ovaj put ne moram tražiti dozvolu. A i nije više direktor.

A ja, skoro trogodišnja umirovljenica, napuštam i Split a u Zagrebu tražim “gate” 24 za Dohu. Sve je teklo kao podmazano a onda za dlaku uspijevam ne zakasniti na let. Opuštena jedem sendvič i razmišljam o još jednoj kavi. Srećom me neka sila ipak uputila izlazu za Dohu, možda šesto čulo.

Kad tamo na ekranu “Final call”! “I vas smo zvali nekoliko puta. Već smo ukrcali skoro sve putnike.” O blago meni! Pa ja nisam sjedila na klupi, već na ušima.

To je bio srećom jedini gaf ovog puta. Ukoliko izuzmem turski sendvič sa sirom i flaširana dva dcl vode, koja su me stajala u Dohi tridesetipet Eura.

Let je bio bešuman, poput plutanja po mekom sagu perzijskog samotnjaka. I tako klizeći azurnim plavetnilom danju i dubokoj tami noću, eto me u Sydneyu.

Bez treće nema sreće!

Još samo da kiša padne i smiluje se ovom divnom kontinentu prije nego ga proguta požar. Meni je za sada samo nos opožaren.

____________________________________

Manje poznate riječi:

“forca”    znači    snaga.