Kolumne

srijeda, 18. prosinca 2019.

Željko Bilankov | Dida Luka, Amerikanac


(petnaesta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Kad bi ga ko pita, reka bi, rojen san kad i Tito! Je, baš tako bi reka moj dida Luka, Šoltanin, sin  Mladina i Franine Elezović, svitski putnik, radnik, vridni težak, a prin svega, dobar čovik. Još tamo ijadudevestodesete, ka momak od osamnajst godin, otiša je u svit, u Jamerike s ono malo pristojne robe u koju su ga obukli, bareton i drvenin kuferon, uz pojupce i suze matere, zagrljaj oca i rodbine, iša je prvo do Splita jedrenjakon, pa brodon do Rike, a potla na isti način u Triješte. Odlučan za put priko debelog mora, čvrsto je tišća kartu za Navijork, kako je zva New York, koju mu je pošton posla stariji brat Mikula iz Chicaga. Onda se govorilo, da ga je brat potega, ča je bi slučaj i u drugin famejan. Teški život na škoju za vrime Auštrije, siromaštvo i brojne nevoje tirale su naš svit daleko od svojega kraja. Naravski da je bilo lagje onima koji su tamo imali nikog svog, ka na primjer moj dida Luka. I plovi je puno, parobrodon priko Marseillea i Southamptona do New Yorka, brž mi je reka dvadeset dan, i stiga je u Jameriku, priko one iste luke iz koje se potla dvi godine uputi Titanic, ali na nesriću, nikad ni doša.


Ka i sve useljenike oduševi ga je pogled na veliki grad, žejeno misto novega života. Ma, morali su proć škojić Ellis Island, di su ih zavodili u knjige, pa daje feraton na konačno odredište. Kaki je to bi samo susret sa braton u Chicagu, kojega ni vidi nikoliko godin. Nakon toliko muke, spas i veseje. Smisti ga je kod sebe i već sutra prijavi za posal popločavanja ulic u temu velikemu gradu na jezeru, pretežno ladnemu, jerbo je često puhalo. Radi je dida sve i svašta, skoro dvi godine samo je vadi brokve iz drv i ravna ih, u vrime kad je cvala gradnja kuć, ka i druge građevinarske radove, pa potla i u dućanu kod brata Mikule, a nakon tega prodava je mliko u bocan. Bi je veli muškardin,..Lui, kako su ga zvali u Jamerici, hodi je po tancima i voli se lipo obuć. Jednon sam ga pita onako s osmihon, kake su bile cure tamo, a on mi je samo odgovori: „Sinko, vražje one Iriš!“ hahahhaa...

Ma ima je on i jednu poljakinju, ćer od gazde di je niko vrime radi, koji ni odobrava tu vezu, mejuto, bila je to velika jubav, a moja mater je govorila da je ima i sina š njon, kad joj se jednon poviri, već puno star. Možda nikad nećemo saznat pravu istinu, je li se radilo o mašti ili stvarnosti, inšoma, brž tamo imamo bliski rod, ko će ga znat! E, dida, dida. Bila su tamo u nikon periodu još dva njegova brata, Lovre se vrati na Šoltu i Miro koji je osta i voli se kladit na trke konj, pa se pričalo da je izgubi velike pare. Imali smo i daljnje rođake skroz na zapadu Jamerike, u Tacomi, di i danas žive njiovi potomci. Dida ih je očito posjećiva, jer mi je jednon reka, kad san ga pita, je li obaša i druge krajeve te zemje: „Bogati sinko, sedan dan trenon do Takome!“. Dakle, trenon, oliti vlakon iša je cilu šetemanu, da bi ih positi!

Godine su prolazile, stvori je svoj novi život i virujen da se ni misli vratit. Koji su pravi razlozi ča se je vrati doma, na svoj škoj, nakon punih deset godin u Jamerici, teško je sa sigurnošću reć, mogu samo nagađat. Jeli pobiga od odgovornosti ili ga je gazda potira, jer nije odobrava njegovu vezu sa ćeron, jeli zna da ne nosi samo mliko, jerbo je gazda inkognito u dvodno boc stavja alkohol i tako ga prodava boje stojećin judima, pa ih je niko prijavi, jeli se štufa takega života ili ga je pukla nostalgija? Ne znan. Jedino san ču od mojih da je sa sobon doni dvi ijade dolor, livorver kolaš i puno lipe robe, ovi put u pravemu kuferu, da je nadogradi obiteljsku kuću na Kavčini, u selu i da je cilo misto pričalo kako se vrati bogati Amerikanac.

Eeh, bome, te priče čula je i moja baba Rafaela, onda cura, dok se šetala na guvnu sa drugin divojkan iz Grohot. Inšoma, jednega dana dida je prolazi toteka, a nju su zafrkavale ostale cure i govorile, evo ti Rafice, tako su zvali moju babu od milja, evo ti prilike, ovi Amerikanac je pun dolori, a ona in je, ka iz puške odgovorila: „Pa, ovi, vidite ga, star je i ćelav i ča će mi on!“. Ma, baš ti star i ćelav, posta je babina vela jubav. Vinčali su se u Grohotan, početkon dvadesetih godin prošlega vika, a ona mu je rodila petero dice, pet sinov, iako je dida uvik pati ča ni ima ćer!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.