srijeda, 11. prosinca 2019.

Nada Đerek | Poliperspektiva


Sav namještaj dnevne sobe, nagruđan hrpimice na starom kauču, nalikovao je skoroj deložaciji ubogih. Čaršaf kojim je zastrt, pun je fleka, madežova, staračke pigmentacije što podsjeća na neuznapredovale melanome ili tako nekako. Ona reče da ga nećemo bacati, gdjekad će opet zatrebati, na primjer za tarače. Stare krpe najbrže upijaju. Šutjela sam metući oderan parket iza odgurnuta kauča i razmišljala o onom što ona upravo reče. O sebi koja pomalo navlači na se sve boleštine ovog svijeta. Metlicom sam u limenu lopaticu namela dvije mrtve muhe, jedan crni plastični češalj sa samo dva zupca u sredini, oksidiranu kašičicu i pregršt paučine s prašinom i mrvama. Zagledana u svoju nadlakticu, skupljenu šaku i sadržaj u lopatici, čujem kako mi govori, da u što više gledam, da se okanem više tog mjesečarenja ili što li je već. Prvi put čujem da sam poremećena, sakata, da ću sve prosuti i da je jadan onaj koji me oženi.

Bit ću slikarica.

„Aranžman“ u prljavoj limenoj lopatici odredio je moj život.

Postavila sam lopaticu na rukohvat izlizana kauča, pomjerala, premještala je, izmicala se, kako bih našla najpogodniji optički kut, iz kog ću, impresivni pometeni sadržaj, najpametnije naslikati, sirotinjsko smeće pretvoriti u uzvišenost trenutka, ili tako nekako. Mislim i na to kako je siromaštvo robija, naročito ako uzmem u obzir i činjenicu da ga dijelim s nekim kao što je moja majka. U ovom komadu prljava čaršafa, slapom obrušenog s ivice prekrivena stola te sadržaju neistresene lopatice ima nesumnjive čarolije, jer siromaštvo, barem kod mene, potiče ushit, ali ga i teško podnosim ako ga svedem isključivo na ogoljelu neimaštinu u druženju s mamom. Gonim od sebe razmišljanje o mizeriji, roji mi apetite koji iziskuju novac. Odlučujem se za promatranje lišeno želje i usputno druženje s bijedom, u troje. Tišina, mama i ja. Pribojavam se samo da me izbor ne odvuče u požudu. Ili bih ubila ili se prokurvala, a najvjerojatnije bih otpuzala u ludilo. Gledam gole, neravne zidove, koji će i nakon bijeljenja ostati jednako bez detalja, kao zgužvan pa nespretno izravnat jeftin papir. Dobit će na čistoći, ali i na kičastoj jeftinoći, koji prikrivaju sram, i još gore, zakamuflirat će nepobitnu činjenicu da se u ovom domu do sitosti improvizira i „ručak pravi od ničega“.

Dok je ona na jedinoj ispravnoj ploči šporeta otkuhavala i velikom kuhačom zbijala tkaninu koja nadire s ključalom sivom pjenom od jeftina sapuna koji smrdi na ubožnicu, ja sam zgrabila olovku i bilježnicu i iskrala se iz stana. Zažalila sam samo za tišinom - dragom guvernantom. U tom trenu zaboravljam nju, moju majku, zauvijek. Zaborav mi se čini uzvišenijim od svakodnevne apatije koju moja majka nosi kao nikad napravljenu frizuru. Pretrčala sam ulicu i sjela na klupu. Počela sam skicirati. Ne slikarskim potezima već riječima. Samo ću ih u slici morati vješto rasporediti. Spakirala sam stvari i već predvečer odlazim od lonca što sivkasto pjeni. Najprije moram završiti započeti fakultet književnosti, od kojeg mi je muka, pa ću svoje nacrte riječima pokušati prenijeti potezima na papir, najprije olovkom. Kao na primjer onaj izranjavani stol, prekriven požutjelim čaršafom. Veterinar – slikar reče, najprije teorija slikarstva, potom pametna ruka, a boje će, ionako, miješati mašta, tako je rekao. Samo se još domišljam što poredati na stol prekriven flekavim požutjelim čaršafom. Neću redati ništa i to zapisujem. Najbolje je ostaviti prazan izranjavan stol s kog ću skinut čaršaf s ožiljcima. Zašto ranu prekrivati drugom. To je pretjerivanje. Pleonazam bijede. Jednim jadom na drugi. I to zapisujem.

Nakon pola godine prešla sam svoju staru ulicu, skrenula lijevo i otišla negdje.

Veterinar je sjedio na tronošcu, rekao mi srdačno, dobar dan. Odgovorila sam da sam odselila, pobjegla od „instalacije“, od kauča na kojemu leži ona, s dlanom na čelu ispod kojeg je mokra kuhinjska krpa. Ne mogu više, rekla sam, gledati taj njezin neprekidan porod, svakodnevne napone, iščekivanje da konačno rodi Muku i Migrenu, moje sestre – blizanke, mrtvorođenčad, tako sam mu rekla. Rekla sam mu i to da neću nikad imati vlastitu djecu, rađati ih da bi ih potom pomalo ubijala dok ih ne dotučem. Kažem, da sam išla u radnju „Bojara“ i dobila posao, gospodski posao i iznajmila gospodski stan, na mansardi, stvoren za slikaricu, kao na primjer u Lisabonu. Rekao je da donesem iz frižidera na pladnju, da prizalogajimo, kad sam već tu. Uradila sam sve kao i obično, narezala, postavila pladanj na trupac, privukla drugi tronožac i zagledala se u platno. Pitao me jesam li donijela skice da ih pogleda. Rekla sam da su mi, evo tu, u bilježnici, u krilu. Grickala sam komadić pljesniva sira s nekim, mislim, skupim namazom i mljackajući pamtila novi okus. Nikada nije upitao za nešto od narezana i priložena, sviđa li mi se nepcima. I, jedanput kad sam rekla da ja to i to ne volim, šutio je, a uvjerena sam da je znao kako samo i pogled na taj komad nečega, ne sjećam se čega, u meni budi otpor od nikad kušana jela, i također, znao je da me siromaštvo odgojilo uz smrad pare iz lonca u kojem se prokuhavaju tarači, naviknutu na skuhan „ručak od ničega“.

Gledala sam u sliku „Ludog broda“, u njegovo, meni, najljepše platno. Brod lebdi na gustim krijestama razlivena, tamna meda, kao da ne prevozi nikakav teret, što je samo po sebi nemoguće da na sred oceana plovi prazan putnički brod. Nešto slično Noinoj arki, ili tako nešto, ali, sto posto, drukčije. Optička varka, pointilizam, o tom mi je veterinar kazivao. Pisanje slike točkicama, slikarskom abecedom, plavom i žutom u strogom rasporedu, jer mrežnica oka tako „hvata zelenu“, ili tako nekako. Vidim da je brod prekrcan, shizofreno prebukiran živućim prepariranim tijelima i lagan su teret što raskalašeno putuje u medeni suton. Onda se okrenuo i pričao mi o kolorističkoj perspektivi. Tople boje, vidiš, naprijed su i zgusnute, to mi je rekao. Gotovo da osjećam toplinu prolivena meda na suncu koje ponire iza nejasne crte gdje ocean presijeca obrise neba. Gledam kako u pozadini ludog broda kistom razmazuje nijanse sive, ledene, plave, maglovitu hladnu daljinu koja guta posljednju zraku.

Ustala sam, na prozorsku klupicu ostavila bilježnicu sa skicama. Ne okrećući se, rekao je da će ih pogledati. Prešla sam ulicu, provukla se prečicom i uputila na posao. Netko je kazao da čovjek ne može pobjeći od svoje prirode ili tako nekako, ja sam bila čvrsto uvjerena da ja ne mogu pobjeći od svoje sudbine. Radnja u koju ljudi donose prastare komade odjeće činile su mi se ljepšim nego nakon postupka bojenja. Posao je lagan, igra bojama. Evo me kao i mama, pomalo se steže obruč oko glave i od smrada kemikalija tuče u predjelu zatiljka, a mene spopadaju čudne slike. U sirotinjskoj menzi hranim ofucanu odjeću. Razvrstavam robu po pultu u slikarskoj igri smećem. Veterinar je rekao da moram odmah početi s poliperspektivom, baciti se u vodu, potonuti ili isplivati. S najtežim najlakše počinjemo, tako je rekao.

Zaključala sam „Bojaru“, iz suprotnog smjera žurio je susjed, srednjoškolac; dobar dan, kako ste, ja sam se nasmiješila. Taj mi je hiperaktivni momčić iznimno simpatičan. Skrenula sam u sporednu uličicu u trgovinu. S dna ulice, opet iz suprotnog smjera stizao je srednjoškolac i ponovo - dobar dan i, već sam se pomalo počela smijati - pozdrav, pozdrav, rekoh. Trgovina je bila zatvorena. Morala sam opet na glavnu ulicu i produžiti u drugu sporednu, onu prema jugu. Odjednom čujem poznat glas, dignem pogled, moj susjed s vrha trešnje, blistava osmijeha kao i u dva prethodna susreta: - Da Vam uberem malo trešanja, upita. Stala sam i pružila vrećicu. Odlazim, razmišljam, zaključujem. To je, dakle, poliperspektiva - dobar dan, iz različitih motrišta, na kraju uz osmijeh dobijem i krupne crne trešnje.

Spopadaju me čudna razmišljanja. Veterinara nisam dugo vidjela, ni mamu odavno. Sigurno su moje skice bez veze, a čovjeku teško kazati. Zaspala sam na lisabonskim pločicama u žabljoj perspektivi, sanjajući dječaka iz one „ptičje“, osmjeha boje crnih trešanja. Sanjam subotu, zvono na ulaznim vratima, otvaram, pred vratima Veterinar, s mojom bilježnicom i papirom, kaže, dobro jutro, ja ga propuštam u kuhinju, pruža mi bilježnicu, kaže, da su „slikarske“ skice dobre, da je on to malo „uredio“, pointilistički, slikarskim slovima, Pruža mi kuvertu. Znaš, reče, mislio sam da si pogriješila bilježnicu, ali sam odmah shvatio, malo sam, eto, intervenirao, poslao poštom, jutros su poslali rezultate književnog natječaja i ovdje je relativno visoka svota novca. Priuštit ćeš kvalitetan slikarski pribor. Širom sam gledala u nj. Onda sam dohvatila zdjelu s trešanjama i rekla: - Divne su, kušajte! Zdjela ispade iz ruku, raspršiše se komadići stakla i otkotrljaše crne trešnje. Otvorim oči, bijeli zidovi, goli, na sredini sobe mama u obrnutoj perspektivi, ogromne glave, preko čela zategnute ručnikom, kraj kolica punih bijelih tarača, jako svijetlo na stropu, zidovi glatki, štipa me miris jaka dezinfekcijskog sredstva. Mama raširi krila i odleti u zvjezdanu lisabonsku noć.

____________________________________

Na Međunarodnom književnom natječaju Marko Martinović - Car, za priču 2019. godine, I. nagrada.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.