Nada Đerek | Poliperspektiva

Sav namještaj dnevne sobe, nagruđan hrpimice na starom kauču, nalikovao je skoroj deložaciji ubogih. Čaršaf kojim je zastrt, pun je fleka, madežova, staračke pigmentacije što podsjeća na neuznapredovale melanome ili tako nekako. Ona reče da ga nećemo bacati, gdjekad će opet zatrebati, na primjer za tarače. Stare krpe najbrže upijaju. Šutjela sam metući oderan parket iza odgurnuta kauča i razmišljala o onom što ona upravo reče. O sebi koja pomalo navlači na se sve boleštine ovog svijeta. Metlicom sam u limenu lopaticu namela dvije mrtve muhe, jedan crni plastični češalj sa samo dva zupca u sredini, oksidiranu kašičicu i pregršt paučine s prašinom i mrvama. Zagledana u svoju nadlakticu, skupljenu šaku i sadržaj u lopatici, čujem kako mi govori, da u što više gledam, da se okanem više tog mjesečarenja ili što li je već. Prvi put čujem da sam poremećena, sakata, da ću sve prosuti i da je jadan onaj koji me oženi.

Bit ću slikarica.