Danju smo neprepoznatljivi; ti blago dozivaš mačku, hraniš mezimca, susjede u liftu štrecneš osmijehom, svaki tvoj mig podijeljena je krotkost. Ja kuham ručak i pjesme, jezikom oblizujem prste i tipkovnicu, i kao slani začin dodam po jednu suzu za svakog prijetelja kojega sam nadživio. Trudimo se biti bolji pripasujući moju suzu u tvoj osmijeh. Poznanici vjeruju da smo sve manje bezlična klatež, a sve više žena i muškarac kojima onostrana dobrota osvaja jednu po jednu trepavicu.
A onda sumrak promijeni mirni tijek. Tebe razljuti želatina ponosa na koži. Mene razgnjevi tkanina na toj istoj koži. Pa ukrstimo bjesove u jedan poganski ritual. Kružeći ples u kojemu se divlje vrtimo, sve neobzdanije kako dozrijeva noć. Psujemo se zjenicama, u ustima bujaju kletve i pozivi na obračun. Ne mislimo više ni na mačku, ni na ljude, a ručak i pjesme smo još u sutonu predali zaboravu. Ja sa želje skinem olovne utege i takvu, razdraženu i izravnu pustim na pamuk i viskozu. S tebe lete krpe. Ti pohitaš u kupaonicu i dok mlakom vodom ispireš želatinu zamišljaš da svaka drhteća kap meta je koju će pogoditi vršak jezika. Izlaziš i opranom kožom pereš kletve u mojim ustima. S moje kože svlačiš zadnje otpore. Ljuta si na mene jer olako trošim puzajuću noć. Ljut sam na tebe jer presporo odlažeš brige. Zagrlimo se kao neprijatelji u klinču. I ne puštamo se. Do jutarnjega gonga. Kada krećemo u dan. Dobri i mirni. Iz hrama u svijet mačaka, ljudi i pjesme.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.