Piše: Jelena Miškić
“Dedaaaa, imam praksu idući tjedan, pitat će obaranje goveda“ - čujem preko ganka mala govori Đuki u sunčano popodne na našem dvorištu. Kuham kavu koju ćemo popiti u mirnoći vukovarskog dana, još uvijek smo u ljetnoj kuhinji i koristimo svaki trenutak za biti vani pred nadolazeću zimu.
Đuka sav u čudu: "I? U čem je problem?“
Mala: “Pa kako ću to ja?! “
Đuka: "Jesi li pažljivo pratila nastavu i što ti profesorica govori?“.
Mala: "Jesam! “
Đuka: "A onda ne bi trebalo biti problema“ - mirno zaključi Đuka.
Mala: "Ali dedaaa, govedo! Pa to je ogromno! “
Đuka: "Ma nije to tako strašno!“- okrene se psu i vikne - “Lezi!“
Pas se isti tren polegne na sred dvorišta.
"Vidiš! “- namigne Đuka, smije se.
“A daj nemoj me zafrkavati, pa nije govedo - pas! “ - zavapi mala.
Kaže Đuka sasvim pedagoški: “Moraš imati samopouzdanja. Životinja to osjeti.“- pa nastavi..
“Evo ti Crni, ima 40tak kila, vježbaj!“- zaključi Đuka i ode u garažu nešto šarafiti.
Crni je naš pas labrador.
Vježbala je mala i pala je prva ocjena.
Đuka me danas zove jer ima običaj navečer sjesti u fotelju i pozvati psa pored sebe: "Sunce vam vaše što ste mi napravile od kera! Ja mu kažem lezi, on me prvo bljedo gleda pa pobjegne u baštu!“
Eto.
Rekla sam ja još ljetos da kupimo sve što nam treba za prvu godinu veterine i zavežemo na bajer.
Samo mene nitko ne sluša...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.