Kolumne

utorak, 5. studenoga 2019.

Pramcem u sumrak

Poučak iz veterine po Đuki

Piše: Jelena Miškić

“Dedaaaa, imam praksu idući tjedan, pitat će obaranje goveda“ - čujem preko ganka mala govori Đuki u sunčano popodne na našem dvorištu. Kuham kavu koju ćemo popiti u mirnoći vukovarskog dana, još uvijek smo u ljetnoj kuhinji i koristimo svaki trenutak za biti vani pred nadolazeću zimu.

Đuka sav u čudu: "I? U čem je problem?“

Mala: “Pa kako ću to ja?! “

Đuka: "Jesi li pažljivo pratila nastavu i što ti profesorica govori?“.

Mala: "Jesam! “

Đuka: "A onda ne bi trebalo biti problema“ - mirno zaključi Đuka.

Mala: "Ali dedaaa, govedo! Pa to je ogromno! “

Đuka: "Ma nije to tako strašno!“- okrene se psu i vikne - “Lezi!“

Pas se isti tren polegne na sred dvorišta.

"Vidiš! “- namigne Đuka, smije se.

“A daj nemoj me zafrkavati, pa nije govedo - pas! “ - zavapi mala.

Kaže Đuka sasvim pedagoški: “Moraš imati samopouzdanja. Životinja to osjeti.“- pa nastavi..

“Evo ti Crni, ima 40tak kila, vježbaj!“- zaključi Đuka i ode u garažu nešto šarafiti.

Crni je naš pas labrador.

Vježbala je mala i pala je prva ocjena.

Đuka me danas zove jer ima običaj navečer sjesti u fotelju i pozvati psa pored sebe: "Sunce vam vaše što ste mi napravile od kera! Ja mu kažem lezi, on me prvo bljedo gleda pa pobjegne u baštu!“

Eto.

Rekla sam ja još ljetos da kupimo sve što nam treba za prvu godinu veterine i zavežemo na bajer.
Samo mene nitko ne sluša...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.