subota, 23. studenoga 2019.

Oleg Antonić | Kolike oči!




Kolike oči
uprte u te!
Sva ona srca
pala za stvar!?

Rodbina cijela
očajna zuri.
Hoćeš li, barem,
pomesti gar?

Nisu ti dane
te puste moći
u prah da spustiš
družbi sav žar!

Češljam se vijeke
u istom gnijezdu
ne bih li jednog
iznijela bar.

Mahnita trka
kržljavog palca
zar da mi zatre
toliki mar?

Jesi li pijan;
izrode, srame!?
Nije ti, jamčim,
    đavao par.   

Čuva te hrašće,
gura te vuče,
trave te hrane,
sladi pak nar...

Tolike snage
utkadoh u te
ne bih li tobom
nadišla tvar;

a ti se siliš,
mlatiš i larmaš,
mjesto da marno
ugodiš tar.

Tako sam sretna
onomad bila
kad mi se malen
rodio car.

Bijaše vrijeme
od svježe riječi,
potekle šušnjem;
bijah tad šar!

I? Gdje sam sada?
Kavez u ptici!?
Disati za to
da trijebim čar?!

Svakoga trena
sahne mi duše
tisuću jedan
posvećen ar!

Toviti sebe
na svome groblju?!
Vlastito meso
gristi na kar?!

Ne pitaš. Zadreš.
Zanijemim gola;
pod slijepim nebom
razmetni far;

preklinje bubnjić
vječnu tišinu
limeni dok me
razdire snar.

Kožu mi guliš!
Korijenje čupaš!
Raspinješ tijelo
za bijedni ćar!

Ta tek sam dijete!
Još tražim stazu!
Gdje se, i kakav,
pribiva star?!

S gljivama plačem,
i još se nadam:
ti si moj vodič,
u dom, u jar

(doduše... onaj...
šašavi dupin...
spreman je, možda,
izvući stvar...).


Ljuta sam! Dosta!
Mene će na red!
Bitango jedna!
Ne budi čmar!

Molit ću lijepo,
mili moj Homo:
pljuni u šake,
popravi kvar.

Mudrost u korak.
Ljubav u djelo.
Takvom ću cijela
dat se na dar.

Budi nam savjest.
Bit ću nam plodva.
Usne s lakoćom
umnože har.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.