utorak, 12. studenoga 2019.

Ljiljana Hidić Pasariček | GeJzIr i MoNsUN




Okretala sam stranice života  kao vjetar  GeJzIr i MoNsUN

Okretala sam stranice života  kao vjetar  otvorenu knjigu dok lista.
Pisala o bolu, a tako malo o sreći.

Sreću sam živjela, sreću sam grlila,  i grčevito stiskala da nikada ne ode.

Ipak Vjetar je bio snažniji stranice je iskidao, pomiješao radost, bol, tugu i
Stavio pod isti znak, a ja?
Ja sam čekala znak, ponovnog rađanja u dubini utrobe kao gejzir kad poteče.

Hodala sam, s osmijehom se odijevala, umjesto skupih krpica.
Nosila štikle na žuljevitim nogama, a da i ne znam sama  kako i  zašto su baš tu!?

Propitkivala sam se na trenutak koju boju danas dohvatiti, kojom bojom srce obojati.
Ipak ono je samo
i tu sve bure počinju.
Sva utapljanja i rađanje svake sreće.

Možeš li mi prijatelju rukom dohvatiti samo jednu želju?!
Onu jednu jedinu, a u njoj pravde nema ni za  mene ni za...

Možeš li prijateljice ruku mi dotaći i reći iskreno, :"Dobro je, i to će proći"?
Možeš li me pogledati u oči rođene od  gejzira i u njima bez straha ugledati svoje obraze  biti sigurna da nisam ta koja tuđe otima.
Možeš li!?
Možeš li biti ranjena i sretna uz tektonski pomaknut život svoje prijateljice, ne brojeći  joj iz straha krvna zrnca!?
Već ljubiti,
ljubiti i  sretnom biti?

Moja sreća nije tuđa suza, moja sreća je i za tvoju veća!

Zato prijatelju budi mi Ti rukom kada kiše i monsuni me opet dotaknu.

A samo sam voljela ljubav i željela biti tvoja kao u onom prokletstvu "Voli i Ti mene kao ja tebe, ovisi o meni kao ja o tebi, misli i  sanjaj kao ja"

Strah me otjerao, nisam željela pola, željela sam po prvi puta sve ili ništa, ali to nije bilo moje, ili je moglo biti ?!

Možda sam strahovala zbog monsuna i gejzira u sebi, oblaka, sunca, kiša tornada, i na kraju od svega ostaje nada za kraj.

Voljeti i dijeliti to je mog života smisao i kraj.

Voli me prijatelju kao ja tebe, bez sumnje,znam koliko bole ženske suze. Siguran čovjek ne sumnja, sumnja nagriza kao hrđa!

Ja nisam hrđa, ja sam ona što voli i kad boli, i kad drugi plaću i kad misle  na krađu.
Ja samo volim voljeti  ljubavlju svoje...

I sada puštam ljubav neka me vodi...
Nosi u
Planine, Alpe, mora  dole prema jugu
Ili brijege moje što oduvijek venama plove.
Ili kroz polja zlatnih klasja ili maslinike.

Pusti me da sanjam kako sam tek samo jedna mala, sitna otkinuta i ne vidljiva maslačkova  cvijeta pretvorena u sjeme vjerenica...

Pusti me i vjeruj ja sam žena maštalica. , sreću sam grlila,  i grčevito stiskala da nikada ne ode.

Ipak Vjetar je bio snažniji stranice je iskidao, pomiješao radost, bol, tugu i
Stavio pod isti znak, a ja?
Ja sam čekala znak, ponovnog rađanja u dubini utrobe kao gejzir kad poteče.

Hodala sam, s osmijehom se odijevala, umjesto skupih krpica.
Nosila štikle na žuljevitim nogama, a da i ne znam sama  kako i  zašto su baš tu!?

Propitkivala sam se na trenutak koju boju danas dohvatiti, kojom bojom srce obojati.
Ipak ono je samo
i tu sve bure počinju.
Sva utapljanja i rađanje svake sreće.

Možeš li mi prijatelju rukom dohvatiti samo jednu želju?!
Onu jednu jedinu, a u njoj pravde nema ni za  mene ni za...

Možeš li prijateljice ruku mi dotaći i reći iskreno, :"Dobro je, i to će proći"?
Možeš li me pogledati u oči rođene od  gejzira i u njima bez straha ugledati svoje obraze  biti sigurna da nisam ta koja tuđe otima.
Možeš li!?
Možeš li biti ranjena i sretna uz tektonski pomaknut život svoje prijateljice, ne brojeći  joj iz straha krvna zrnca!?
Već ljubiti,
ljubiti i  sretnom biti?

Moja sreća nije tuđa suza, moja sreća je i za tvoju veća!

Zato prijatelju budi mi Ti rukom kada kiše i monsuni me opet dotaknu.

A samo sam voljela ljubav i željela biti tvoja kao u onom prokletstvu "Voli i Ti mene kao ja tebe, ovisi o meni kao ja o tebi, misli i  sanjaj kao ja"

Strah me otjerao, nisam željela pola, željela sam po prvi puta sve ili ništa, ali to nije bilo moje, ili je moglo biti ?!

Možda sam strahovala zbog monsuna i gejzira u sebi, oblaka, sunca, kiša tornada, i na kraju od svega ostaje nada za kraj.

Voljeti i dijeliti to je mog života smisao i kraj.

Voli me prijatelju kao ja tebe, bez sumnje,znam koliko bole ženske suze. Siguran čovjek ne sumnja, sumnja nagriza kao hrđa!

Ja nisam hrđa, ja sam ona što voli i kad boli, i kad drugi plaću i kad misle  na krađu.
Ja samo volim voljeti  ljubavlju svoje...

I sada puštam ljubav neka me vodi...
Nosi u
Planine, Alpe, mora  dole prema jugu
Ili brijege moje što oduvijek venama plove.
Ili kroz polja zlatnih klasja ili maslinike.

Pusti me da sanjam kako sam tek samo jedna mala, sitna otkinuta i ne vidljiva maslačkova  cvijeta pretvorena u sjeme vjerenica...

Pusti me i vjeruj ja sam žena maštalica.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.