Božica Jelušić | Ruke Karla Krausa

Sve što im je bilo dano da dohvate,
Raspadalo se pri prvom dodiru.
Nisu odnjegovale fikus,
Ni odnjihale dijete
Niti se ikad ispreplele
S prstima drugog u kolu.

Same, nervozne, mršave, nezemaljske,
Rasplitale su ljepljivo tkivo stoljeća,
Krvavu paučinu, razdrte plućne maramice,
Ganglije, žile, maglicu iznad bojišnice,
i plave vitice dima od barutna praha,
Skupjene iznad tepiha.

U radnoj sobi radni stol:
Moj zaklon, zakon, realija, religija.
On sam, u snomorici življaše,
Sluteći bolna srca
POSLJEDNJE DANE ČOVJEČANSTVA.
Oblog od klekovače na vruće stiskao čelo,
Nad zlom i nad sramotom
Te ruke kršiom lomne
nalik na krila grmuše.

Bez daha bježao, hropčući pred svojim utvarama.

Niti je bivao plijenom ktoničkih zvijeri,
Niti se budio do kraja kao čovjek.

2004.
B. J.

(Iz LIBELE, u antologiji Svjetlaci)
Fotografija: Internet, MW.