petak, 15. studenoga 2019.

Antonela Čupić | Zagrljaj



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… S obzirom na događanja prethodnih nekoliko mjeseci, samoća je imala sladak okus. Ionako nisam bila zdravo društvo. Nastavim besciljno koračati, otjeravši tu misao. Da budem posve iskrena, nisam htjela znati gdje se nalazim.
***

Nepoznat otok nije me prijateljski dočekao.

Kamena kuća u kojoj sam se prije par sati probudila bila je, čini se, jedini tračak civilizacije na ovom mjestu. Osvrnem se oko sebe. Okruživale su me ogoljele stijene i kamenje koje se, gotovo prijeteći, izdizalo iz crvene zemlje. Znakove života pokazivao je tek poneki gušter koji bi mi tu i tamo prepriječio put.

Je li se baš sve urotilo protiv mene?

Nakon kratkog razmišljanja, odlučim da nije i pripišem sve svojoj paranoji. More, pomislim. Moram razbistriti misli.

Osvrnem se još jednom, tražeći neku uvalu. Kad već nema ljudi, toga bi barem trebalo biti na otoku. Ako je postojao izlaz na more, otok ga je vraški dobro skrivao.

Zli otok.

***

Prvim zaronom preplavio me je val ushićenja.

Bila sam sigurna, more me može izliječiti. Da barem može i mamu.

Velikim zamasima sjekla sam hladne valove, pokušavajući što prije doći do dubokog. Nikada nisam voljela plitko more. Poput većine ljudi koje sam poznavala, bilo je predvidljivo i dosadno. Nezanimljivo i dostupno.

Dubina me je, s druge strane, oduvijek dozivala k sebi. Zbog nje sam se osjećala dijelom nečega većeg od sebe same. Povezivala me je sa svijetom kojeg nikada neću istražiti, ljudima koje nikada neću upoznati, mjestima koje nikada neću posjetiti. Ni kao djevojčica nisam se plašila crnog dna. I danas pamtim bratov žuti brodić na napuhavanje koji mu je jednom prilikom otplovio. Tog sam se dana neustrašivo otisnula za njim, iako je struja bila jaka. Bila sam mnogo hrabrija nego danas. Dok sam se sve više udaljavala od obale, brodić mi se činio nadohvat ruke, ali nikako ga nisam mogla ugrabiti. Sve dok tata nije ugrabio mene i odvukao me natrag u plićak. S razočaranjem u očima gledala sam brodić kako pluta u bezdan. I bratove suze koje nisam uspjela zaustaviti.

***

Zamah po zamah, zli mi je otok postajao sve draži. Dao mi je more koje sam očajnički trebala. Misli su mi bile usmjerene na niz jednoličnih kretnji koje sam ciklički ponavljala.

Lijeva, desna. Lijeva, desna.

Kemoterapije i zračenja ostavila sam na obali, pored ručnika i japanki.

Zadrži dah. Uroni. Izroni.

Koliko god otok bio zao, doktore sam mrzila još više. Postali su mi mrski jednog petka u ožujku, po povratku s posla. Kada je mama bacila na stol njihove papire s nečitkim latinskim nazivima i rendgenske snimke. Ni moje manjkavo znanje latinskog iz gimnazijskih dana nije mi trebalo kako bih zaključila da ima rak.

Otada mrzim doktore, jer najlakše je ubiti glasnika.

***

Zaronivši, shvatila sam da mi je more najbolji prijatelj. Biti pozvan u njegovo veličanstveno podmorje zaista je poseban osjećaj. Pripadala sam nekom drugom, boljem svijetu, u kojem su rakovi samo vrsta člankonožaca.

Poželim uzgojiti škrge i nikada ne otići.

Na neki čudan način, držeći dah tu dolje, osjećala sam se bližom mami nego ikada na površini. Iznad vode nisam joj mogla olakšati bol. A tu, dok sam se borila za zrak, vjerovala sam da mogu pridržati njen teret. Čak i dok sam plivala za bratovim brodićem, bila sam joj bliža nego obična ja. Ja iznad površine. Duboka poput plićaka.

***

Tek što sam izašla iz mora, otok je ponovno napao – stala sam na oštar kamen i opsovala. Osvećivao mi se za sve zadovoljstvo koje sam mu se usudila ukrasti.

Okrenem se i bacim zadnji pogled prema umirujućem plavetnilu. Bilo je vrijeme za povratak u civilizaciju, a ja i dalje nisam pojma imala gdje sam, koji je dan ni kako ću se vratiti kući.

Trebala bih javiti bolovanje, pomislim.

Zaputim se u smjeru iz kojeg sam došla, ostavivši za sobom starog prijatelja i novog neprijatelja, zagrljene.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.