srijeda, 16. listopada 2019.

Eva Manci | Zabluda


Tonula sam u san. Polagano, minutu po minutu, sve sam više gubila vezu s ovom očajnom stvarnošću, utapajući se u moru ništavila. Više nisam osjetila  hladan vjetar kojemu je gradski smog svako malo zaustavljao dah. Niti kišu koja je do malo prije umivala cijeli grad.

Jedino što sam osjetila bio je hladan znoj koji me bez imalo milosti neprestano gušio. 

Iz mora ništavila izvukao me zvuk sirene, povrativši me u onu besmislenu stvarnost.

Sporim, polumrtvim pokretima sklanjala sam lišće sa sebe pokušavajući se odvojiti od hladnog tla. Nikoga nije bilo da mi priskoči u pomoć. Tu i tamo ulicom bi prošao pokoji čovjek ili neka napuštena životinja. 

Žalosno. 

Smognuvši zadnji atom snage, odgurnula sam tlo hladnim rukama te napokon stala na noge. Korak po korak, hodala sam ulicom. Gdje god bih se osvrnula začula bih vapaj tišine. 

Kao da je i njemu dojadio ovaj pusti grad. 

Nakon pola sata stigla sam do obližnjeg restorana te počela zavirivati u svaku kantu za smeće, nadajući se da ću pronaći nešto ostataka hrane. Obradovala sam se kada sam ugledala polu pojedenu pljeskavicu te nedotaknutu šnitu kruha. 

S malom dozom veselja zaputila sam se u svoju ulicu. 

Koraci su postajali sve teži, a tišina sve jača. 

Ubijao me taj bolni vrisak tišine. No na moju sreću, njegov koncert  prekinuo je isprekidan, tugom ispunjen lavež. Osjetila sam sličnost te sam se uputila u smjeru tog iznenadnog zvuka. Bila sam sad već jako blizu, kada sam shvatila da zvuk dopire iz obližnjeg parka. Mučnina u mom želucu postajala je jača, ali sam odlučila pronaći izvor laveža.  

Taj se čudni lavež polako gasio. Ubrzo sam stigla u park, sjela na klupu te pažljivo osluškivala. Ništa. Lavež je posve utihnuo. Pomalo ožalošćena, iz plave vrećice koju sam nosila putem izvadila sam onu polu pojedenu pljeskavicu i šnitu kruha. Malo je reći da sam uživala u fantastičnom okusu pljeskavice. Polako sam jela, uživajući u svakom grizu kada me nešto povuklo za nogavicu. Sagnula sam se te pogledala ispod klupe. Tamo je ležalo štene. 

Pomogla sam tom malom, bez pomoćnom stvorenju da se popne na klupu. 

Otrgnula sam komad pljeskavice i malo kruha te gurnula pred njega. Pomalo uplašen, uzeo je ponuđeno te skočio s klupe. Kada je napokon pronašao prikladno mjesto za gozbu u parku, zadovoljno je sjeo i počeo jesti. 

Ulična je rasvjeta, svojim blijedo žutim svjetlom krasila njegovu tamnu pojavu. To malo, crno stvorenje pohlepno je jelo svoj dio, dok sam ga ja, ne taknuvši večeru u čudu promatrala.

Njegov me mio pogled podsjećao na ljepše dane i bolje sutra. To me stvorenje uspjelo odvesti puno dalje od stvarnosti u kojoj jesam, a nismo se ni upoznali kako treba. Ubrzo sam i ja dovršila večeru te krenula kući, ako se pusta ulica na kojoj spavam može nazvati domom. Po posljednji sam put pogledala to malo, crno stvorenje, te sa sjajem u očima i pritiskom u grudima okrenula leđa sreći, misleći da će mu biti bolje bez mene. 

Vratila sam se u onu surovu,  besmislenu i nemilosrdnu stvarnost.



Učenica: Eva Manci
Razred: 7. b

Škola: Osnovna škola  „Matija Gubec“ Čeminac
Mentorica: Ana-Marija Posavec
Adresa škole: Kolodvorska 48, 31325 Čeminac, Hrvatska

Povodom Svjetskog dana životinja 2019

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.