Našla ga je na šljunčanoj stazi uz rub vrta kako s rukama zavučenim u džepove kaputa nogom zamišljeno gurka kamen na tlu. Nije obraćao pažnju na to hoće li takav sport oštetiti finu kožu njegovih crnih cipela. Misli su mu bile daleko.
– Tebe sam tražila! - glas joj je bio veseo. Prilazila mu je brzo.
Spretno je koračala kroz šljunak na potpeticama gotovo nepristojne visine. Tako naoružanih stopala glava joj je dosezala nešto iznad njegova ramena.
Nije ga iznenadila. Očekivao ju je. Ili joj se tek nadao? Bilo mu je beskrajno drago što je došla. Međutim, kad ju je pogledao učinilo joj se kao da je ne želi vidjeti. Mislila je da će je u polumraku podnih svjetiljki dočekati s osmjehom. Hladnoća njegova lica ju je zabrinula. Na mjestu se uozbiljila.
Mislila je da se navikla na Lukin prijekorni pogled. Te joj je večeri zasmetao. Nije bilo razloga da se ljuti na nju. Trebala je te večeri Luku koji se znao šaliti ili satima slušati njezine dvojbe o nevažnim sitnicama. Poput savršene visine potpetica salonki za određenu priliku. Trebala ga je dobre volje. Da popravi svoju lošu volju. Odlučna u namjeri da ga nasmije prišla mu je korak bliže. Bio je grub:
– Sigurno nisi izašla na zimu tražiti svoga tamničara s nekom dobrom namjerom. Bit će da ti treba nešto doista važno. Prikriti nešto?
Opori ton zapljusnuo ju je poput ledene vode sakrivši joj drhtaj tuge u njegovu glasu. Oborio je pogled prema tlu, pa ga polako podigao prema njoj. Stajala je točno pokraj svjetiljke.
Kapci oko zjenica su joj se sužavali, usne su joj podrhtavale, nosnice su joj se širile. Učinilo mu se da će vrisnuti. Ali nije.
“Sjajno, sad sam je razbjesnio”, pomislio je.
Nije mu to bila namjera. Pregrizao je jezik čim je izgovorio riječi. Ali bilo je kasno. Osmjeh s kojim je došla je netragom nestao. Tražila ga je s predumišljajem na koji od srdžbe zaboravila.
– Kad smo kod tamničarenja, najbolja stvar oko mojeg povratka kući je ta što mi više nećeš puhati za vratom– odbrusila mu je.
U ciničnom osmjehu kojim je dočekao njezine bahate riječi uhvatila je tračak vlastite nostalgije. Nije se željela prepirati s njim. Nije bilo razloga. Bila je zbunjena. Željela mu je reći da će joj nedostajati.
Nedostajati? Zvučalo je uvrnuto kad je bio toliko bezobrazan. Ipak će joj nedostajati, mislila je. Nije znala što će joj točno nedostajati. Nije znala dovršiti misao. On se potrudio da ona prestane misliti o tome.
– Konačno se oko nečeg slažemo. Nisam se obrazovao za dadilju.
Zvučao je kao da je želi otjerati. Svaka ga je riječ zapekla u grlu. Njoj se pak učinilo iako je bilo prilično mračno da je promatra poput krvnika spremnog zapaliti lomaču pod njom. U posljednje je vrijeme prema njoj često bio nepodnošljivo bezobrazan. Nije to htio, ali drugačije nije znao izaći na kraj s Jelenom. S njezinom divljom stranom. Bila mu je svjetlo, a onda opet tama.
Tri godinje njezinog londonskog života on je smatrao svojom kaznom. I nikako si nije mogao obasniti kako je dozvolio da mu se to dogodi. Sofija Mogulić je zahtjevala od Marka da drži pod nadzorom svoju sestru i to na način da svakih deset dana ode u London i uvjeri se da je s njom sve u redu. Osobno. Marko je to učinio jednom i lakonski prebacio obvezu na kuma i prijatelja. I tako je Luka završio kao stalni putnik na liniji Zagreb – London. Šalio se da živi kao stjuardesa.
– Koliko si bio uspješan u dadiljanju sigurno bi kao guvernanta propao na tržištu – smijala mu se podcjenjivački. Pogledi su im se mačevali kroz mrak.
Prisjećao se kako ju je pijanu skupljao iz barova, dolazio po nju u sred noći u tuđe stanove i pred hotele. Prešutio je svima ono što je on nazivao “kurvanjem“, a ona svojim “životnim stilom”. Prisjetio se i njezinog profesora kojem se uvukla u krevet i kako joj je pomagao da se izvuče iz neugodne situacije u kojoj su je skoro izbacili sa studija.
– Mogla bi mi barem zahvaliti za sve situacije u kojima sam ti spasio glavu – rekao je kroz zube.
Bio je ljut na samog sebe što ponavlja prošlost. Ljut na samog sebe što nije mogao zaustaviti svoju ljutnju na nju. Ljut na samog sebe, jer te večeri nije došao pred vilu njezinih roditelja da se prepire s njom. Došao je vidjeti nju. Pozdraviti se s njom.
Čim je spomenuo zahvalnost znala je točno na što misli. Gotovo da nije prošao tjedan, a da joj nije prigovarao zbog načina na koji popunjava svoje slobodno vrijeme.
– Uvijek si znao kako mi dati kompliment – odgovorila je. Magistrirala je među deset najboljih u klasi i smatrala je kako njezinih, nije se mogla sjetiti točno koliko, ali nekoliko desetaka ljubavnika uopće nije puno.
Trenutak tišine i onda je nastavila:
– Umrežavala sam se u financijske krugove, uživajući. Da sam manje izbirljiva bila bih još bolje umrežena. Uopće ih nije bilo puno.
– A kurvanje s profesorom?
– Bio je neodoljiv!
Luka se posprdno nasmijao. Ona je već bila umorna od objašnjavanja da se s profesorom spetljala godinu dana nakon što je položila njegov ispit.
Stala je da udahne i poentirala:
– Koji je vama muškarcima klinac? Evo Marko ima suprugu, troje djece i dvije ljubavnice i to nikad nećeš nazvati kurvanjem! I nisam primjetila da ja tebi prigovaram na istu temu, a imala bih za što.
Bila je ljuta na samu sebe. Bilo je potpuno nepotrebno njemu se opravdavati, a upravo je to činila.
Stisnuo je šaku u džepu kaputa. I sažeo pobjednonosno:
– Prvo, ovdje nije uopće riječ o meni. Drugo, nisu me zadužili da pazim šta radi tvoj brat. Tog si profesora skoro koštala posla! U pravu si. Nisam ni na tebe pazio. Desetak bankara, desetak kolega s fakulteta i pokoji usputni prolaznik! Koga briga Jelena, ja ti ih nisam brojao. Ovdje ne možeš dugo tako, a da ti majka ne dozna. Zagreb je selo. Njezino selo!
Gotovo da joj se unio u lice. Samo na trenutak mu je prošlo kroz misli “Zar sam joj ih brojao?”
Nju je pak obuzela želja da ga ošamari. Bilo bi jednostavno. Samo je trebala podići dlan, zamahnuti i zalijepiti mu ga za obraz. Definitivno je bio dovoljno blizu. Brzo je računala dok se kiselo osmjehnula bi li imala dovoljno vještine da mu prilikom udarca posred lica noktom raskrvari mjesto gdje mu se spajaju gornja i donja usnica.
Zagledala mu se u pune usne lagano razmaknute u zadovoljan osmjeh zbog netom iznesenih argumenata.
Kakvog li su okusa?, pomislila je.
Vrtlog joj se pokrenuo u trbuhu i brzo napredovao prema plućima natjeravši je da naglo udahne hladan zrak.
Jao.
Nije ga htjela udariti.
Željela ga je poljubiti.
Poljubiti ga?
Šok!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.