četvrtak, 5. rujna 2019.

Kitana Žižić | Voljela je horore


Jedna od rijetkih u obitelji, koja ne mari za filmove je moja mlađa, ne najmlađa, sestra. Valjda joj je to “gubitak vremena”? Možda je u pravu. Pa ipak, ja se ne slažem s njom, ali o ukusima ne vrijedi raspravljati. 

Dok sam ja rado učila i čitala te odlazila u kino s prijateljicama, ona je više uživala u istraživanju svih kutaka i zakutaka, čak i mračnih i tjeskobnih, u koje se zavlačila sa svojom vrtićkom i školskom prijateljicom Jagodom, idealnom za izmišljanje nepodopština svake vrste.

Kad se pretvorila u prelijepu labudicu, nitko više nije u njoj mogao prepoznati onu mršavicu, koju sam tako često tražila u vrijeme večere. Najgore je bilo za ljetnih večernjih sati, kad bi se broj ljudi u Hvaru više nego udvostručio. To još nisu bila današnja prenapučena, užurbana i nervozna ljeta. Glisere su mogli pobrojati i prvašići, a nezgode na tim plovilima bile su česte.   Jedne takve davne večeri eksplodirao je jedan ispred Propuha, otvorene plesne terase, koja nije dočekala naše noge i plesne vještine, ali smo uživale u maštovitim akrobacijama i senzualnim pokretima, ovisno o glazbi, koja je uživo svirala.

Nadala sam se da me ništa neće prekinuti, dok sam oponašala pokrete zanosne Parižanke Patty, vjerujući da ću nešto naučiti gledajući. Ali Mirele opet nije bilo. Panika je bila veća nego inače, jer je strka oko gašenja požara na gliseru i spašavanja posade i putnika umnožila naš strah i pitanje gdje se ovaj put skrila. Da je barem bila deblja, teže bi sakrivala tragove svojih neobuzdanih lutanja. U Jagodinom portunu, ništa manje mračnom od našeg, bilo je još strahovitije iz više razloga. Naš se nalazio u centru Hvara, a njen je bio na nepristupačnijem i samotnijem mjestu, pun pukotina u oronulim zidovima i tamnih mrlja od dugogodišnje vlage. Upravo tu sam ih najčešće nalazila, pa i tu večer. Što ih je samo privlačilo na tom vodotočnom mjestu?   

Kasnije je Jagoda s roditeljima i trojicom braće odselila u Split, nekoliko godina prije našeg preseljenja, te je započelo mirnije razdoblje, za nju koja se gubila, mene koja sam je tražila i mamu koja je strepila. Moglo bi se lako pomisliti da je Jagoda bila taj vihor pomutnje. Ali sumnjam, jer energija koju ima moja sestra, ne može se nazvati neumornom, već prije nezaustavljivom. 

Ona je ostala u Hvaru još jednu godinu s nonom, jer je bila u osmom razredu, te su roditelji smatrali da je bolje da završi osnovnu školu, ondje gdje je i započela.

U Split je došla potpuno druga osoba. U fizičkom smislu. Nakon završene srednje škole se odmah zaposlila, i to po preporuci profesora, u jedan od tadašnjih mastodonata. Tvrtki koja je dobro radila, zapošljavala na tisuće radnika i ponosila se i izvoznim uspjesima. Na vrhuncu razvoja Jugoplastika je imala oko trinaest tisuća radnika. U kolovozu 1971. godine izbila je vatra u skladištu gotovih proizvoda, koja se proširila na sektor obuće i termoprerade. A onda je došla Mirela te se govorilo da je Jugoplastika gorjela dva puta. Drugi požar je izazvan njenom pojavom. Automobilske sirene su neumorno svirale, dok je ona odlazila na posao „pješački“. Srećom da su tada ljudi bili više zaokupljeni ljepotom, a ne nervozni i depresivni kao danas te nije bilo prometnih nezgoda, zbog gledanja u nečije lijepe noge i stas.

Treći veliki požar dogodio se 1986. godine kad je gorjela tvornica obuće.

Ali „drugi požar“ nije nanio materijalnu štetu tvrtki. Naprotiv. Kao izvrsna radnica nadarena za financije, pridonosila je uspjehu poslovanja te je kasnije na zamolbu direktora tadašnje Dalmine banke, prešla u Slobodnu Dalmaciju. Poveo ju je sa sobom prepoznavši njen talent.

Izvan radnog okruženja sprijateljila se s Martom, također ljepoticom, koja je imala lice filmske dive. Kad smo šetale Splitom u četvero, njih dvije sa mnom i mojom prijateljicom, mi smo se zabavljale gledajući kako se muški pogledi lijepe za njih. A nije baš da smo i mi bile „za bacit“. A na plesu je bilo komatozno. Kako Marta nije željela plesati, mladići su stajali u redu, uporno i tvrdoglavo, a red bivao sve duži. Moja sestra je bar voljela plesati.

Njih dvije kao da nisu bile svjesne pozornosti, niti marile za toliku pomutnju koju su stvarale. Nisu bile zaljubljive prirode. Kao neosvojive tvrđave, svojom nedodirljivošću stvorile su dojam umišljenosti i oholosti, premda je to bilo daleko od istine.

Slijedile su svoj san, koji je tada bio bliži likovnoj umjetnosti, nego ljubavnim avanturama. A onda su počele gledati filmove strave i užasa. Odlazile su odgledati svaki horror, kao da su imale potrebu da se dobro isprepadaju i onda noću sanjaju strašne snove. Ja obožavam filmsku umjetnost, a pogledala sam samo jedan film o vampirima i rekla sebi kao Čkalja jednom: „Prvi, zadnji i nikad više“, dakle triput. Nisam nikad shvatila zbog čega im to treba.

Moguće bi i Freud tu imao posla. Nakon što je ta potreba presušila, naglo kako je i započela, i posjeti kino dvoranama su završeni. U meni je ostalo pitanje da li je ta sklonost gledanju filmova s uznemirujućim scenama, imala kakvu poveznicu s podsvjesnim traumama, koje je ponijela iz lutalačkog mladenačkog doba.

Imam i dokaz tvrdnji da ne mari za filmove. U vrijeme popularnosti Harrisona Forda i filmova o Indiana Jones-u, povela sam u kino uz svoju djecu i njenog starijeg sina. Došavši u kino Central, zauzeli smo svoja mjesta. Dvorana se popunjavala, još je bilo nekoliko minuta do početka predstave, kad se Nikola uznemirio i nekako sav ustreptao zbunjeno se ogledavao na sve strane. Mi smo to primijetili, ali nismo znali o čemu se radi. Ispred bijelog kino platna je bio oveći prazan prostor. Odjednom je Nikola kao iz topa ispalio: „Teta Kitana, oće li sad donit ovdje puno televizija ispred platna?“. Rođaci su ga u čudu pogledali. 

Zar je on prvi put u kinu?   


Nema komentara :

Objavi komentar