srijeda, 11. rujna 2019.

Ivana Lulić | Bilo jednom na Bilu


Pobjednička priča Međunarodnog natječaja za kratku priču do 1000 riječi.


Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… idealno! Taman kako treba biti. U ovih trideset godina naučila sam da se ništa neće dogoditi samo od sebe. Ako želiš manje stresa, ostavi se stresnog posla. Ako te ljudi nerviraju, odmakni se. Ako ti treba mir, dođi na mirno mjesto. Odšetala sam i od posla i od stresa i od ljudi. I sama sam se bojala mraka i noći, ali na otoku svijet je poznat, staze su utabane i uvijek možeš skrenuti do plaže na kojoj mjesta ima samo za tebe, a more te onda zagrli svojim mirom. Svaki val je novi udah-izdah.

Ovaj smo put imali gadnu prepirku. Shvaćam da ne mogu nikoga mijenjati osim sebe, ali svaki put tjeram mak na konac i želim da bude po mome. Ni zapadna strana otoka nije bila dovoljno daleko od njega da ugasi bijes koji me preplavio. Na žalu je ostala privezana barka barbe Mileta koji je jedini živio na tom dijelu otoka sve dok jednog dana više nikad nije otvorio svoje sive staračke oči. Kada je pedesetih njegova Manda nakon nepunih godinu dana braka umrla na porodu zajedno s njihovim djetetom, odšetao je iz sela na drugi kraj otoka da se sabere i sastavi. Počeo je skupljati kamenje i granje. Radio je red na njivi, a zapravo je radio red u glavi. Ni sedamdeset godina nije mu bilo dovoljno da oprosti Bogu, a ni životu, što su mu poslužili takvu večeru. Klinci su ga zvali Ludi Mile jer je vječito nešto govorio sebi u bradu, hodao s nožićem u ruci i rezbario frulice za svoje mrtvo dijete. Melodije bi ga proganjale, ali nijedna ne bi bila dovoljno dobra da ga umiri. Nakon izazvanog i bespomoćnog urlika, šikanirao bi frulicu i počeo tražiti novu savršenu granu. Sasjekao je svako drvo na tom dijelu otoka, no nitko mu to nije zabranio. Stari su ga ostavili da se bori s tugom, mladi ga nikad nisu poznavali i na kraju su ga svi zaboravili. Neka se luđak drži svoje strane, selo one druge i vladat će mir. Kako je već par godina bio mrtav, njegovu je barku nagrizalo vrijeme. Boja se odavno oljuštila i drvo je počelo propadati, ali meni je ona sinoć bila spas. Da nije bilo vesla, koristila bih svoje ruke, ozbiljno vam kažem. Ovako sam je odvezala i pogurnula u more. Neka me odnese što dalje jer se moram umoriti, moram se iscrpiti, moram išibati ovu bol. Sada gledam dolje s terase na tu istu barku i pitam se što me to čuvalo sinoć na moru.

U barci se pomakne ruka muškarca.

U trenu sam skočila, srušila klimavi stolić, a kava je polako kapala iz šalice dok sam jurila zaraslom stazicom prema barci.

- Što ti radiš ovdje?! Kako si me pronašao? – počela sam ga tresti za ramena iako je još uvijek bio snen, a moja je vika parala otočku tišinu. Sol se sasušila na njegovoj koži, a na svijetloplavoj majici ostali su bijeli tragovi.

- Zar si mislila da ću te samo tako ostaviti da lutaš po otoku? Dobro znamo da izvan sela nema rasvjete. Mislio sam da ćeš stati kad dođeš do kraja otoka, ali luđakinjo jedna, ti si išla u more s ovom olupinom! Mislio sam da ću umrijeti od straha kad sam te vidio da odlaziš sve dalje!

- Kako si onda stigao ovdje? – upitala sam.

- Plivao sam… kako bih drugačije stigao..? Znaš da nema ničega na tom dijelu otoka, ali ne, tebi to nije bilo dovoljno. Morala si otići na skroz drugi otok! Znao sam da je bolje da ti se ne približavam dok se ne smiriš, ali nema šanse da bih te opet pustio samu u ovu naplavinu. Ostao sam noćiti u njoj.
Koliko god bila bijesna, otopio me. On me poznaje. Stisnula sam se uz njega i ne znam koji put odlučila da ću se ponovno potruditi. Ljubav je odluka da nekoga voliš. Uvijek je bila… Bilo me strah da te ljubav učini bolesnim za život, ali zapravo te nemoć ubija. Ludi Mile samo je jedan od cijele vojske nemoćnih da se othrvaju tuzi, boli, strahu, biraj čemu već ne.

- A doručak i kava? Gdje si to našao ovako rano?

Zbunjeno me gledao.

- Ne znam o čemu govoriš – rekao je. – Na Bilu nema baš ničega pa me iznenadilo što sam maloprije uopće ugledao tog jednog lika. Imao je upečatljive sive oči i smijao se od uha do uha. Fućkao je neku melodiju, namignuo mi i rekao da se Manda konačno vratila.

Okrenuh se prema terasi na kojoj sam se jutros probudila, ali nje više nije bilo. Na njenom mjestu raslo je drvo s milijun zelenih grančica.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.