subota, 7. rujna 2019.

Božica Jelušić | Preživljavanje duše


Postoji ona jedna nelijepa uzrečica: "Svi su ljudi isti, a ima i gorih". Rijetko je koristim, no nekako se uvuče u moj život i iskustva, pa premda me ne čini sretnom, zaključim s tim poneki slučaj neplaniranog razočaranja. Čudno je kako se uglavnom ponosimo svojim sazrijevanjem, jasnim uvidima, gubitkom iluzija, razotkrivanjem rovitih mjesta u tuđim karakterima i "skidanjem koprene " s očiju, spoznajom istine o ljudima oko nas. Moram kiselo i s dosta nelagode reći da za mene to ne vrijedi. Uopće nisam ponosna kad "progledam", kad nekog prijatelja ili poznanika, štoviše i odabranu simpatiju, vidim u realnim gabaritima i točnim potencijalima bića. To me jednostavno obara u depresiju.

Čime bih se ponosila? Svakako ne gubitkom, jer nakon takvih istina slijedi zahlađenje, prekid odnosa, mlako pozdravljanje, prisilne slučajne kave, ponavljanje općih mjesta, te s vremenom, potpuni otpis i prestanak bliskosti. Kao da si nismo ništa bili, ni kruh jeli, ni tajne podijelili, ni napili se iz iste čaše, ni na prst istisnuli kalodont iz tube, ni jabuku raspolovili, ni poklone birali, ni nade u doživotno nešto polagali. Kad se sjetim tih razgovora do jutra, u svojoj djevojačkoj sobi, tih "skojevskih akcija" da bih nekome učinila radost, očaja da izmolim oproštaj za nešto u srdžbi izlanuto, tih vratolomija da bih ukrala slobodno vrijeme i krenula na put, pitam se, koje je od mojih brojnih JA živjelo u tom vremenu, biralo te ljude, gradilo i razvijalo odnose, kojih danas više nema?

Zašto propadaju relacije, zašto nam ti jednom važni i posebni ljudi danas ništa ne znače?

Kamo odlaze te zajedničke uspomene, gdje se skupljaju suze prolivene na jastuk, gdje se okamenjuju lava i vrelina, kakvu smo jednom osjećali pri susretu, viđenju, spomenu dragog imena? Ravnodušnost je uvod u smrt, u emotivnu hibernaciju i mrzovoljno fizičko dotrajavanje. Nikako ne razumijem nevoljkost da se barem nešto održi na životu, nakon što smo, kako veli jedna mudra osoba, "počeli rasti na suprotne strane". Erotski interes slabi, to je posve logično. Smanjuju se naboj, elektricitet i privlačnost, starost podmuklo destruira aureolu "idealnog" oko voljene osobe.Lilith se pretvara u izboranu staricu, sekantnu, razdražljivu i umornu, a onaj neki Pan iz nizinskih šuma postaje staro laprdalo, ružan, zahtjevan, egomanični tiranin, čiju blizinu ne podnosimo. Vidimo previše detalja, uočavamo previše mana, zlopamtimo neke neoprezno izrečene riječi. Koljena su nam u drugoj crkvi, drugim idolima se molimo.

Pa ipak, to stavljanje u "istost", zapravo znači: svi su ljudi nezanimljivi, svi su skloni izdaji i podlosti, svi vole sebe više nego tebe, svi su ogrezli u kompromis, svi su pokvarljivi, svi su te imali radi nečega, ne zbog toga što suštinski jesi, svi su šuplji, površni, plutajući, nesposobni proniknuti u ono što je ispod tvoga fizičkog habitusa, svi su bezdušni, jer dušu ne vide ni duševnost ne vrednuje. Neću ni pomisliti, usprkos nekim gubitcima i razočaranjima, što je tek s onima, iz drugog dijela uzrečice"...a ima i gorih". Iskreno se nadam da ih ja nisam upoznala ni srela.

Nastojat ću što duže zadržati tu iluziju, jednostavno, radi preživljavanja svoje vlastite duše.

7. rujna 2019.
Flora Green

Ilustracija: John Collier: Lilith

Nema komentara :

Objavi komentar