srijeda, 14. kolovoza 2019.

Rafaela Božić | Zidovi


Umorne noge krotko su klecnule kada pređosmo planinu
na kojoj o kamen isparasmo vreću sa slavenskim vilama.
Oči zabljesnu sjaj čudesnog plavetnila kojem samo neki znali su ime…
More, prostrujao je šapat stare slavenske riječi –
iako tamo, odakle smo došli,
bijaše more samo zlatno more žita.
Kotrljalo se kamenje pod našim umornim nogama kao male lavine snijega,
ali onima koji su prešli tisuće mekih milja ni tisuću kamenitih koraka
pod divljačkim udarcima vjetra bez imena
koji kao da nas je htio baciti u more nisu bili strašni.
Hodali smo uporno do kamenog grada što se bijelio među morem i nebom
kao da stvoren je od pjene što ju batinanjem mora izbi i njega taj zli vjetar.
Bijel kao majčina prsa i mlijeko svoja je mrka vrata pred nama ostavio zatvorena.
„Idite, vratite se odakle ste došli.“
Rekao je visoki čovjek s bedema bijelih kao bedra žene čiji jauk odnese vjetar –
ali plač njenog djeteta obavije grad kao bijesan val,
a naše pokorne nosnice zapljusne miris svježe krvi i otvorene maternice.
U mojoj utrobi zadrhta pramajka kralja Tomislava,
ali u tom času ni ja ni ona nikome nismo bile važne.
Bijeli grad okrenuo nam je leđa i još smo dugo spavali u sjeni njegovih zvonika,
sanjajući svoje Bogove koji su možda bili mudriji i nisu krenuli sa nama…

Nema komentara :

Objavi komentar