subota, 17. kolovoza 2019.

Patnje mladog autora


SMRTNE DIVE

Piše: Jelena Hrvoj

Dive su osobe koje iza sebe nose impozantna postignuća. Ili? Ne. Danas neću pisati o divama koje su svojim stasom, glasom, glumačkim sposobnostima itd. ostavile neizbrisiv trag u našim srcima. Na žalost, danas ću pisati o onim drugim divama. Onima koje hodaju među nama i misle da su primile Boga za…bradu.

Postoje ljudi poput tebe i mene. „Obični smrtnici“. No, oni imaju nešto što većima „smrtnog“ puka nema. Ego veličine Himalaje. I premda ih možemo staviti u sve žive skupine ja bi se, po običaju, referirala na one koji se vrte unutar i izvan književnog svijeta i time pokrila dvije teme koje me žuljaju već neko vrijeme. Jedna od tih jedinki danas mi je pomalo (podosta) digla tlak. Ne. Nije me se osobno dotaklo ophođenje te jedinke. Ali na žalost, ta jedinka nije prva, a bome ni zadnja. Jednostavno je, ta naša smrtna diva, postala ta kap koja je prelila čašu.

Nebrojeno puta sam bila svjedok pisanog proljeva/tantruma spomenutih diva. Njihove „najbolje“ karakteristike ističu se u trenucima kad oni smatraju da su zakinuti. I ne pričam sad o situacijama kad su uistinu zakinuti. Ne, ne. Pišem vam o situacijama kad se ne ide niz njihovu dlaku, a oni smatraju da za razliku od drugih imaju apsolutno pravo zaobilaziti određena pravila. U njihovom svijetu, oni su privilegirana vrsta. Bolja od svih drugih. Oni pišu kvalitetnije i pred njima se treba klanjati. Psiholozi bi u samo ovih nekoliko opisnih rečenica izvukli nekoliko dijagnoza. Ja nisam psiholog pa ću stati ovdje.

Nebrojeno puta sam svjedočila tantrumima polupismenih ljudi koji smatraju da je njihovo pisanje daleko kvalitetnije od ičega ikad napisanog. I ne dao Bog da im velite da porade na sebi. Nebrojeno sam put i svjedočila kad netko tko kvalitetno piše odluči sebe zagurati u skupinu privilegiranih. E ta druga skupina je ustvari tužna. Zašto dozvoljavate da vam ego ruši mostove? Jer, dragi moji, nije u drugima problem.

Idem sad biti malo konkretnija. Trenutno spominjem ljude koji odluče slati tekstove na natječaj van zadanog roka. Nakon gotovo svakog famoznog natječaja nađe se jedna diva zbog koje bi se trebalo zaobilaziti pravila. Pitam se - zašto? Pa da ste i sam Jesenjin koji je uskrsnuo na dan završetka roka prijave i niste imali vremena poslati svoj rad - ne možete se stavljati ispred svih drugih. Nikako. Zašto? Jer time, da 'prostite, serete po ljudima koji su organizirali natječaj i po ljudima koji su se držali zadanih rokova i uvjeta. Kad bi se popustilo jednome Vama, trebalo bi se popustiti svima, jer: ako ste Vi samo dva dana zakasnili, onda je netko drugi samo malo promašio temu, netko je samo malo premašio zadan broj riječi i još netko je samo malo napisao tekst na kineskom. Drage dive, molim vas da sjašite sa zlatnog magarca i shvatite da se pravila odnose na vas jednako kao i na sve druge. Druge godine se bolje organizirajte, pošaljite svoje radove na vrijeme i unutar zadanih pravila i time pokažite da zaslužujete pažnju. Ičiju.

Druga skupina koja me žulja je ekipa koja drami oko nagradnih igara. Ljudi moji, u tim trenucima se može vidjeti cijeli divan spektar ljudske pohlepe i egocentričnosti. Bila riječ o nagradi u vrijednosti 3 kn ili nečemu što košta i troznamenkastu cifru, ljudi su u stanju pokazati ono najgore od sebe. Jednako kao i s „natječaj divama“, „nagradna igra dive“ smatraju da su konstantno baš Oni zakinuti i baš Oni zaslužuju ovo ili ono. Sve što ne podrazumijeva njihov dobitak je teorija zavjere. Znate što? Većinom nije. A da i je… pa, osoba koja nešto poklanja ima apsolutno puno pravo nagraditi koga želi.

Jao, jao! Moram ovdje iz neba u bubrege napisati anegdotu vezanu uz nagradne i dive. Kratko je, ne bježi. Dakle, prije cca dvije godine na svojoj sam autorskoj stranici poklanjala šalicu na kojoj je otisnuta naslovnica moje knjige. Ni skup, ni jeftin poklon. I nismo djeca. Znamo da se nagradne rade kako bi odradili samopromociju (u ovom slučaju). Prema tome, dijelim objavu po svim grupama u nadi da će čim više ljudi zaigrati i eventualno potražiti knjigu u knjižnici ili kod mene. I onda se dogodi komentar svih komentara. Toliko dobar (čitaj: bahat) komentar da je dan danas ostao sa mnom. „Ja ne igram za takve mizerne, jeftine stvari.“ Napiše neki lik i ostane živ. U tom sam trenu samo zurila u komentar i mislim si, nit te tko tjera, nit te tko pita za mišljenje. Ali, negdje duboko iznutra i moj je ego malo zaškripao. Pobogu, kakve bi ja to stvari trebala poklanjati? I sva sreća da je ego odgovorio umjesto mene. „Obavijestim vas kad ću sljedeći puta pokloniti novi Mercedes.“

Da, privilegirane dive koje to nisu. Ako ovo čitate, molim vas da nikad ne postanete jedna od takvih diva. Bit ćete cijenjeni onoliko koliko vi cijenite druge.

Nema komentara :

Objavi komentar