U životu sam imala mnogo uzora, među učiteljima, piscima, jezičarima, svjetskim putnicima, duhovnim adeptima i guruima, zvjezdoznancima, umjetnicima, inovatorima, čak među političarima, no kako je riječ samo o Gotovcu, možda ne bih trebala rabiti množinu. Neke od njih srela sam osobno, za druge sam se prekasno rodila, kao primjerice,Hypatiju, sv. Pavla, Kopernika,Erazma, Brueghela, Linnea, Cvetajevu, Brechta, Rimbauda, Mariju Currie, Slavu Raškaj, Anagariku Govindu, Galovića ili Belu Hamvasa. O, znam da je to jako šaroliko društvo, no i moji su interesi takvi, mene doslovce sve na svijetu zanima, no kako vrijeme odmiče, moram napraviti nužnu selekciju i pribrati se oko bitnoga.
A bitno je ono što podmiruje moju glad, što ispunjava pukotinu u znanju, što me osokoljuje, daje mi primjer kako se izlazi iz tunela ili bunara, u kakav neminovno svi povremeno upadamo. Dakle, oni su moji svjetlonoše, prijatelji, rodbina i svojta, oni su u isti mah bliski kao stari školnik koji đipa po trgu jer se vratio u djetinjstvo,napustila ga je pamet a ostavila mu veselost, a daleki su kao kontinenti koje ne mogu istražiti, jer više nemam ni opreme ni kondicije. Mirim se s tom činjenicom, mada ne bez otpora i bez žalosti. Komuniciramo u svijetu knjiga i ideja, u platonskoj sferi, pa me sve više preplavljuje zahvalnost što sam zdrava, zbrinuta, koncentrirana, pa većinu svojih sati mogu provesti čitajući i razmišljajući, što su upravo kraljevske povlastice.
Nikada mi nije palo na pamet da budem kivna na njihove domete, niti da sitničavo pretražujem biografije, tražeći im mane i zamjerke, da ih svodim na svoju mjeru i prosuđujem o njihovim paradoksalnim odlukama, intimi, uvjerenjima.odnosima s bližnjima ili načinu kako su se hrvali s gubitkom mladosti, bolestima, nevoljama i strahom od smrti. Uvijek sam ih vatreno branila, tumačeći kako mediokritetska javnost ne može podnijeti veličinu samu po sebi, već uvijek drži u pripravi zalihe perja i katrana, čime će veliko biće oblijepiti, čim prvi put poklekne i padne na putu uspjeha. Ima jedna rečenica, koju držim na pameti, znajući kolko je takvim dušama potrebno da budu akcelerirani, uzdignuti iznad posne stvarnosti, nadušeni oduševjenjem i puni spasonosnog adrenalina. Ta rečenica glasi: "Zanos je uvijek zanos, ma od kuda dolazio". Stoga mi nije bitno s kim su ljubovali, kojim su se bogovima molili, u kakva su se rubna i pogubna stanja dovodili. DJELO JE OTKUP OD BIOGRAFIJE, tada, sada i zauvijek.
Naravno da mi je žao što nisam s Hamvasem posjedila malo u onoj travi na dravskoj ili dunavskoj obali.Bio je on svećenik i posvećenik svoga posla, najpametniji čovjek svoga vremena, erudit, vrtlar, romantičar, buntovnik, graditelj na brani, čovjek koji je preživio podmetnuti požar u kome su mu izgorjele knjige i rukopisi i koji je po sjećanju sve ponovo rekonstruirao. Imao je hrabrost oroslana i dušu meku kao pamuk, razumio se u bilje, vina, zemlju, u prirodne mijene, ženska srca, u kozmogonijske i nekromantske tajne, u ludost vremena i nepomičnost Vječnosti. To je zasigurno onaj moj susjed, Panonac, zbog kojega bih spremno učila teški mađarski jezik, iznajmila kuću na selu i plijevila mu povrtnjak, samo zbog povremene konverzacije, da skupa sjedimo za stolom, kušajući sir i pijući Tokaj ili Traminac, puni nepojmljivog blaženstva.
Eto, nije se ostvarilo. Ali već to, što sam pronašla svoje uzore, što barem dijelom svijesti živim u njihovom ozračju i blizini, što ih nikada nisam izdala ni uvrijedila, izazvala im nelagodu, bila nametljiva ili deplasirana, ohrabruje me u uvjerenju da sam jedan od životnih zadataak odradila kako treba. Nadam se da će takvo poslanje uspjeti i mojim potomcima.
17. kolovoza 2019.
Flora Green
Ilustracija: Ivan Nivan; Panonski oblaci
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.