utorak, 13. kolovoza 2019.

Kitana Žižić | Treba li vjerovati ciganki


Vjerovali ili ne, moja sjećanja na Cigane iz ranog djetinjstva su nostalgična i lijepa. Posebno se to odnosi na staru baku imenom Gita, koju smo dočekivali skoro kao rođenu baku ili nonu. Kadgod bi njihova družina posjetila Hvar, smjestili bi se na Dolac, a na hvarskoj pjaci bi instalirali opremu za oštrenje noževa i popravljanje kišobrana. Onda bi se danima orilo: „Oštrimo noževe, popravljamo kišobrane. Skupljamo metalni otpad, kotlove i bakreno posuđe zavarujemo.

Gatamo iz taloga kave, iz dlana, iz karata, iz čega god, a možete nam i san, koji vas mori, ispričati. Za nas neće biti nepoznanica, već budućnost ispričana u živopisnim slikama, koja je viđena očima duše.“

Kad bi se dan počeo gasiti i tonuti u mrak, zaputili bi se prema svojim putujućim kućicama i podignutim šatorima na periferiji, odakle ih nisu tjerali. Ostajali bi tako neko vrijeme unoseći živost u naše dane i neku neprigušenu znatiželju o njihovom načinu života. Mama nam je pričala kako se jedna prelijepa otočanka zaljubila u dugokosog i gipkog mladića, očiju vatrenih i krupnih kao dva garava sunca. Zaludio joj je i pamet i srce medenim obećanjima, dok nije otišla s njim. Obećan joj je bio lagodan život u jednokatnici s vrtom. Kad su stigli na odredište negdje u Srbiji bivše Jugoslavije, ni traga kućici, ali se zato otvarao prekrasan zelenoplavi pogled svuda unaokolo. „Gledaj ljubljena! Dokle god ti pogled seže, sve je moje. I doline, i potok i brežuljci, i oblaci što lutaju poput nas, slobodni kao ptice.“

Kad je uspjela spasiti svoju glavu, vratila se pokunjeno domu svom.

Od osam skupina Roma, koje danas žive u Hrvatskoj, ne znam kojoj su pripadali. Ne znam ni koja ih je velika skupina svojatala od tri poznate u svijetu prema zanimanju i etničkoj pripadnosti: Gitani, Kalderaši (kotlari)ili Manuši. Možda su bili Gitani, kao što se zvala naša draga vremešna ciganka, još uvijek neugaslog sjaja u očima. 

Negdje sam pročitala da su Cigani praznovjerni, ne i praznoglavi, samo su, nažalost, rijetki obrazovani. Ali njihovo praznovjerje ne isključuje bogobojaznost. Međutim, kako su većini Cigana kovčezi uvijek spremni za put, nisu mogli biti vezani za crkvu. Mi smo ih smatrali nevjernicima, koji je u širokom luku zaobilaze, ali ja nikad nisam osjetila ni jedan neugodan osjećaj u njihovoj blizini.

Mi djeca smo nestrpljivo čekali da nas posjeti draga Gita. S našom mamom i susjedom tetom Jorjom, prepuštala se ugodnom čavrljanju. Za dobrodošlicu nikad nije odbila rakiju, pogotovo onu s lavandom. Ni tursku kavu. Druženje se uljepšavalo i ponekom fritulom, ali pravi razlog te vezanosti uz jednu staru ciganku, mi nismo znali. Samo smo osjećali da struji neka ugodna toplina iz te žene i njenih garavih očiju. Tamnih kao ugalj, ispunjenih svakovrsnim iskustvom, ali i svjetlom koje se naziralo u dubini oka.

Moguće je to bio glavni razlog moje očaranosti knjigom „Miris zemlje i mora“, predratnih pripovijesti Josipa Kosora u izdanju Matice Hrvatske 1923. godine. Posve neočekivan način dolaska u posjed te knjige, kao da je bio odgovor na, u meni probuđenu neku daleku jaku čežnju.

Moja mašta je bujala i zamišljala slobodnu i, kao proljeće mladu, ljubav cigansku. Voljela sam to sanjarenje i čežnju, a čežnja je rađala prkos spram okova strogog dalmatinskog odgoja. A prkos nije izrodio hrabrost, već je gušio čežnju kao nešto zabranjeno i punio grudi nemirom.  

A onda sam kasnije, dok sam odrastala, čula priču, koju sam uspjela zaboraviti. Izbrisati. Ali moja kćerka Tajana, koja ju je čula slučajno, također tijekom odrastanja, nije je zaboravila. Čula ju je jednog jutra, kad je nona pila kavu s tetom Ružom, što im je bila svakodnevna ugodna navika. Nisu primijetile da se Tajana probudila i izašla u hodnik.

Moja mama je bila mlada djevojka, kad joj je trudna ciganka gatala. Nije ona tražila proricanje sudbine, ali je ciganka bila nametljiva te je mama, usprkos zebnji, pružila dlan. Nakon priče o ljubavi i djeci, što je bilo uhu ugodno, uslijedilo je i ono u što ne želiš povjerovati. Samo što prije zaboraviti. Ali ne zaboravljaš, već nosiš u sebi žareći crv kobne slutnje.

„U šezdesetoj godini ćeš se razboljeti i umrijeti!“

Kako smo rado slavili rođendane, moja Tajana me počela zapitkivati kad će noni bit šezdeset godina. Voljela ju je ništa manje nego mene, tatu i brata. I didu. Ja sam se čudila zapitkivanjima, dok mi iz podsvijesti nije izronilo „ono zaboravljeno“. 

Zloslutno proročanstvo se obistinilo. Usprkos našoj ljubavi, nevjerici u takav ishod i pozitivnim mislima, kojima smo hranili našu nadu.

Upravo se sjetih stihova omiljenog mi pjesnika Dobriše Cesarića. U ovom slučaju vjerno podcrtava maminu i našu izgubljenu bitku:

Sve što imadoh,
Ljubavi dadoh,
Poražen padoh.
Pjeni se more.
   
______________________________________

MANJE POZNATE RIJEČI:
1.    „pokunjeno“   znači – posramljeno;
2.    „fritula“            znači - kolač sličan krafni, samo manji.

Nema komentara :

Objavi komentar