utorak, 2. srpnja 2019.

Vesna Rogulja Mart | Ona nikada nije vidjela


U tmini sluša emisiju za pomorce. Neki daleki svjetovi. Neki paralelni svjetovi. Sluša emisiju za pomorce. Javljaju se muški glasovi iz  svojih brodova samoće. Upućuju pozdrave svojim dragama na njihovim obalama samoće. One im odgovaraju izborom pjesama koje govore više nego što si oni imaju za reći. Sluša te kanone muških, ženskih glasova. U tmini sluša emisiju za pomorce. On se neće oglasiti glasom. Ona neće poželjeti pjesmu. Njegov brod samoće nestao je u noći, a njena obala i dalje samuje. Ili možda? Sutra, za mjesec, za dva...

Na drvenu gljivu navukla je mušku crnu čarapu. Crnim koncem spaja očice i stvara cjelinu. Učvršćuje Ahilovu petu. Očice se spajaju i isprepliću novu mrežu. U čvor. Čvor toliko čvrst da čarapu na tom mjestu čini nepodatnom. Na drvenu gljivu dugo u noć navlači muške crne čarape. Pokrpane Ahilove pete leže u njenom krilu na puder kombineu. Mučno joj je od tih tuđih muških crnih čarapa. Niti jedna nije Njegova. I kako noći prolaze zna da neće nikada niti biti. Ubode igle više ne osjeća na otvrdlim jagodicama. Ubode života također. Bol kao da je tuđa, ničija – ne njena.

Ali tu je. Živi je svaki put kada pogled spusti na svoj puder kombine.

Rekao je: Zauvijek i uvijek. Ali gdje? Gdje je ta vječnost s Njim? Žudjela je za noćima bez naricanja, bez straha, za noćima bez boli i tuđih Ahilovih peta.

Nema komentara :

Objavi komentar