ponedjeljak, 1. srpnja 2019.

Žarko Jovanovski | Kraj djetinjstva



Odmah poslije ponoći, J. me na Facebooku pitao jel mi zaista rođendan, ili zavaravam javnost? Koji profit bih imao od laganja? 53 godine krivudanja. Gore nebo, dolje ja. Slijeva konzerva pive, zdesna leptir. I pazi ti kako trošim dragocjeno vrijeme koje mi je ostalo do smrti - gledam na YouTube-u nekakav britanski dokumentarac o gadnoj željezničkoj nesreći u kojoj su svi putnici preživjeli. Za par dana, vozit ću se avionom. Opet. Trebao bih gledati dokumentarac o avionskoj nesreći u kojoj su svi poginuli. I to bi onda bio ja. Nešto više ne valja sa mnom. Promijenio sam se i nisam zadovoljan promjenom.

Cijeli život mislio sam da mogu preskakati. Stvari, pojave i situacije. Ko konj u šahu, da mogu lebdjeti iznad polja i birati nadmeno na koju ću stranu sletjeti. Neranjivost. Stremio sam iluzijama, priželjkivao bar neku pobjedu u velikom stilu kao u igri. Ali ku***. Ništa se nikada ne može izabrati, pobjede su kao i zaposjedanje terena, nemoguće. Kusaš životne okolnosti kako dolaze i gotovo. Jednostavno je. Banalno. Pomalo glupavo. No mislio sam da može biti i drugačije. Mogu to i objasniti. Osnovna pozicija daske za sjedenje na školjci je da je podignuta. Ja je konstantno, kad odem pišati, nalazim spuštenom. To znači nekoliko stvari. Da živim s jednom ženom koja misli skroz drugačije nego ja, te da nisam sam na planeti Zemlji. Toj ženi je skroz normalno da je daska na školjci spuštena. To je njezina osnovna pozicija, njezin stav, i ja tu ne mogu ništa. Moram konstantno trošiti svoju energiju na podizanje daske kad idem pišati. Ništa ja pod milim bogom ne mogu preskakati, nemam kapacitet da nametnem svoj stav. Ja jesam konj, ali ne onaj iz šahovske igre. Ja sam jedan drugi, onaj figurativni konj, onaj koji zaluta na šahovskoj ploči, onaj koji bude pojeden, žrtvovan.

Ali moje životne zablude imaju neki korijen. Valjda su me previše filali općepoznatim modelima. Moj dom i zavičaj. Knjiga za prvi razred osnovne škole. Slika porodice kakva bi trebala biti. U centru je djed koji puši lulu u dnevnoj sobi (što bi trebalo značiti da svi imaju dnevnu sobu, a nemaju je svi). Otac na istom tom idiličnom modelu čita novine. Kćerka (moja nikad rođena sestra) igra se s lutkama na tepihu pred televizorom. Majka donosi ručak (ili večeru. Ili doručak...). Sin na slici (moj nikad rođeni brat) gleda televiziju. Bake nema na toj idealnoj slici. Možda je otišla u trgovinu, na plac, u posjet bolesnoj sestri ili je mrtva pa je zato nema. Ako je mrtva, to je jedino što se poklapa s mojim iskustvom. Nisam upoznao niti jednu baku. Kada sam se rodio, obje su već neko vrijeme bile mrtve.

Modeli, modeli...

Birth, school, work, death.

Mislio sam da se život može odvijati i izvan pravila. Ali opet, kao što sam zaključio ranije, sve je jako banalno. Vruće je - pec, mrak je - zlo, nebo je - Bog... I sve što radiš, radiš za imaginarnu budućnost, apstraktno je to kao uvjerenje da živiš da bi domovina živjela. Budućnost je, rekao bih iz perspektive jednog pedesettrogodišnjaka, vruća, mračna ili jebeno nebeska. A nebu je svejedno. Modeli su zaku***. Vi mlađi, molim vas, zaboravite modele (i nebo) - to su sve same laži. A zbog čega vas lažu? Ne znam. Ljudi i inače lažu.

Ali zašto je uopće bitno da se raščisti s tim modelima u koje uvjeravaju ljudi? Pa bitno je. Kada pređeš pedesetu, tu prestaje jedno prosječno djetinjstvo i to je vrlo stresan trenutak. Ne nužno točno s pedeset, kod mene završava ovih dana s pedeset i tri navršene godine. Do sada sve oko mene bila je šala, zajebancija ili loša karma, no to je sada prestalo. Znam točno i kada. Sat, dan i mjesto. Prije nekoliko dana majku sam otpratio u starački dom. Njezin izbor. Loš. Prema modelu. I to je bio taj tren kad sam osjetio da je moje djetinjstvo završava. Vrlo tužan trenutak. Domovi za umirovljenike ne bi trebali postojati. To su tužna i nelogična mjesta. To je kretenska ideja u cjelini, tužan model. Zašto ne pustimo te ljude na miru? Otac se spasio takvih pizdarija. Taj je znao dobro bježati od normi. Umro je ranije (taj je do kraja ostao dijete) i spasio se. Njegov uspjeh može se možda pripisati njegovom izvrsnom šahovskom talentu. Moji imaginarni brat i sestra iz savršenih modela i dalje lutaju limbom. Njihovo djetinjstvo ostalo je samo urezano u sliku iz udžbenika Prirode i društva...

I zbog tog iznenadnog prestanka mog djetinjstva, osjećam se usamljenije nego ikada. Nemoćan da mijenjam stvari i zaustavljam krive odluke. Nemoćniji nego ikada da promijenim stvari, svoj život, majčin, bilo čiji život. Odrasti, u konačnici znači postati nemoćan da utječeš na bilo što. A odrasli ne znaju ku*** ništa. Niti tako jednostavne stvari kao što su, kako se zaustavlja smrt.

I s pedeset i tri, stjeran sam u kut.

O da mi je bar netko ranije objasnio kako život zapravo izgleda, kako je sve moguće i jednostavno, kako je lako biti konj u šahu i preskakati kamo i kako želiš samo ako se igra drugačije, bez grča i gotovih modela... Ili, da barem nisam imao toliko dugo djetinjstvo, iluziju koja razara, možda bih svoj život živio sasvim drugačije. Možda bih, kao vojnik kojem u rovu kojem kažu da je ionako mrtav pa nema razloga da se nada, sve shvatio skroz drugačije i jurišao naprijed i samo naprijed.

Da, sve je to bila moja greška. Kao i iluzija da daska mora biti podignuta na školjci kad idem pišati. A ne mora.

To mi je tek sada potpuno jasno.

Nema komentara :

Objavi komentar