ponedjeljak, 15. srpnja 2019.

Siniša Maksimović | Grad




Začešljano nebo grada.

Ti ne znaš ime moje zvijezde, a putuješ istim putem.
U padanje.
Ulaziš u kutiju šibica, u svoju svakodnevnicu.
Žena koja ima ime tratinčice, nosi nerođeno dijete.
Tvoji koraci imaju šum čuđenja nad prljavom vodom.
Otisnuta svakodnevnica u indigo.
Tako da se čini da tragovi pale naše susrete.
U noć. U noć koja ima moje lice.
U noć koja kamena pročelja cijedi niz naša rebra.
Do koraka. Do čuđenja. Do onih mostova, koja naša
prizmatična lica čine otuđena trošnoj ravnodušnosti.
Do neba, do onih puteva, dimom iskričavih.
Začuđen cvijet, ubran s nama nerazumljivih tratina,
donijet će upaljenoj šibici miris tamjana,
miris nečeg nepristupačnog našim gradosnovljima.

Grad u izlozima, češlja svoju nerođenu djecu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.